Prvi isusovac koji je nakon obnove Vrhbosanske nadbiskupije dospio u Bosnu bio je o. Erich von Brandis (Erik Brandis), legendarni profesor Travničke gimnazije i glasovit prirodoslovac.
Rođen je 30. travnja 1834. kao »grofovski sin« u dvorcu Betnava (njem. Windenau) između Maribora i Graza. Zanimljivo je da je u novicijat 1855. stupio sa završenim studijem prava, koje je studirao u Innsbrucku i Louvianu. Za svećenika je zaređen 1862., a teološke studije završio je u Innsbrucku 1863. Radio je najprije u Kaloči (Mađarska), pa u Kalksburgu kraj Beča, potom opet u Kaloči, u Kapornaku (Mađarska), u Zagrebu te naposljetku u Bratislavi i Trnavi (Slovačka). Nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine dobio je zadaću izvidjeti gdje bi Družba Isusova mogla otvoriti svoju kuću pa preporučuje Travnik. U toj misiji od početka 1882. okupljao je prve učenike, a gimnazija je počela djelovati školske godine 1882./83. Krajem te godine otišao je u Galiciju, ali se već 1884. Vratio u Travnik. Predavao je prirodopis, a po potrebi fiziku, kemiju, matematiku i zemljopis. Osim njemačkoga i latinskoga, govorio je i pisao hrvatski, slovenski, slovački, poljski, mađarski i talijanski, a služio se francuskim i engleskim.
Godine 1884. otvorio je na gimnaziji prirodoslovni kabinet i u nj počeo sabirati biljke i životinje, fosile, rude i minerale. Svake je godine pješice obilazio mnoge krajeve, otkrivajući i mnoge endemske biljke i životinje. »Otkrio je neke nove biljne vrste koje su botaničari okrstili njegovim imenom. Iako se neki nazivi u sistematici nisu održali, neke druge nove vrste, varijeteti ili križanci, održale su se ili se bar spominju kao sinonimi« (J. Balabanić), npr. vlašićka ruža – Rosa brandisii Keller. Prikupio je gotovo kompletnu floru Travnika i njegove okolice, posebno s planine Vlašić. Proučavao je i floru okolice Livna, Tomislavgrada i Ljubuškoga, biljni svijet Raduše, Trebevića, Biokova, okolice Foče i Gacka. Prikupljao je i alge, koje je slao na obradu tada uglednomu poljskomu algologu Romanu Gutwinskom, te lišajeve, mahovine i gljive, kako europske tako i gljive iz Kalifornije i Brazila.
Botanička zbirka gimnazije, poznata kao Brandisov herbar, bila je i do danas je polazište istraživačima bosansko-hercegovačke flore i vegetacije. Zbog opasnosti od propadanja herbar je početkom pedesetih godina iz Travnika prenesen u sarajevski Zemaljski muzej, gdje je i danas, a sadrži 13 013 biljaka. Osim bilja, prikupio je i vrlo vrijednu zoološku, mineraloško-petrografsku i paleontološku građu. U prirodoslovnim zbirkama tisuće su primjeraka kornjaša, tvrdokrilaca. Važne su zbirke eruptivnoga i taložnoga kamenja iz Bosne i Europe. O svemu tome je objavljivao iscrpne članke u svjetskim stručnim časopisima. Pisao je i o geologiji i stratigrafiji središnje Bosne. Skupio je golemu knjižnicu časopisa i knjiga te održavao brojne veze sa stručnjacima iz Europe i Amerike. U vrijeme kad se darvinizam iskorištavao u propagandi za širenje materijalizma i ateizma, u svojim se predavanjima argumentirano kritički odnosio spram Darwina.
Iako radnih i umnih kapaciteta koji su uvelike nadmašivali gimnazijski rad, predano je radio kao profesor i odgojitelj, pa u osobnim bilješkama zapisuje: »Moje zanimanje u mnogočem čini se priprosto i dosta neugledno, ali ipak iziskuje puno truda i strpljivosti. Neka! To je moj dio što mi ga je Bog dao.« A jedan od njegovih đaka, dr. Ljubomir Maraković, koji će također postati glasovit profesor te ugledni književni i kazališni kritičar, u svojim sjećanjima piše: »Sve je natkrilio pok. o. Brandis, već i radi svoje dugovječnosti, ali i radi upravo legendarne neobičnosti svoje pojave i značaja. Da je bio neobično učen, to je znalo u Travniku svako dijete…; da je… bio i neobično dobra srca, to su također svi znali. (…) …đaci koji su ga znali i iz ispovjedaonice, donekle su… mogli naslućivati neobičan čar njegove ličnosti kao duhovnog oca i prijatelja.« Maraković zaključuje da je taj naturalizirani Hrvat »na sreću i na spas zemlje koja mu je bila strana… žrtvovao daleko više nego li tisuće njezinih rođenih sinova«. A koliko je Brandis volio Bosnu i Hrvate može ocrtati nekoliko riječi iz njegova dnevnika: »Prikazujem se Blaženoj Djevici Mariji i Presvetom Srcu Isusovu za ovaj ostavljeni narod. (…) Volim biti siromašan i nevoljan među narodom, čijim jezikom još potpuno ne vladam, nego li s katedre predavati u Bratislavi, u Beču ili u Pešti. Dao Bog, svjedočile ove moje riječi i poslije moje smrti za moju ljubav k hrvatskom narodu.«
»Na osnovi svega što smo iznijeli proizlazi da je o. Brandis kao profesor bitno pridonio velikom ugledu što ga je travnička Nadbiskupska velika gimnazija s pravom uživala. Svojim prirodoslovnim radom stvorio je čvrstu osnovu za floristička, vegetacijska i donekle zoološka proučavanja Bosne i Hercegovine« (J. Balabanić). Umro je 3. siječnja 1921. i pokopan je na groblju Bojni. Grad Travnik jednu je ulicu (pokraj rijeke Lašve, nedaleko od gimnazije) prozvao po njemu.
