Identitet je trajni osjećaj cjelovitosti i postojanosti osobnosti usprkos promjenama koje se događaju oko osobe i u osobi. Očituje se u osjećaju posjedovanja unutarnje čvrste baze koja pojedincu daje osjećaj sigurnosti u to tko je u različitim situacijama. Ta unutarnja baza organizirano je shvaćanje sebe kao osobe koja ima određene i vrlo jasne sustave vrijednosti, uvjerenja, ciljeve i slično.
Identitet se počinje formirati vrlo rano, u djetinjstvu, a posebno tijekom adolescencije kada osoba počinje postavljati sebi pitanja: »Tko sam ja, čemu težim, kamo idem, koja je moja svrha?« Posebnu važnost u procesu formiranja identiteta imaju osobe iz najbliže okoline, ali i sustav društvenih vrijednosti zajednice u kojoj pojedinac živi. Identitet se razvija u kontekstu odvajanja osobe od roditelja i nastaje kao posljedica osamostaljivanja i preispitivanja dotadašnjih vrijednosti. Osoba se razvija čitav život, prolazeći kroz različite stadije, a svaki je stadij obilježen određenim psihološkim konfliktima. O načinu razrješenja tih konflikata ovisit će hoće li daljnji razvoj osobnosti biti zdrav ili će osoba postati neprilagođena.
Srednjoškolske muke
Jedan od takvih psiholoških konflikata onaj je između identiteta i zbunjenosti. Iako je taj konflikt najizraženiji u adolescentskoj dobi, problem odgovaranja na pitanje »tko sam« može se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi.
Problemi s identitetom mogu postati posebno istaknuti u kasnoj adolescenciji i mladoj odrasloj dobi zbog mnogih pitanja s kojima se osobe toga uzrasta suočavaju. To je period u kojem osoba spoznaje ne samo tko je i koje su njezine jake i slabe strane, što je zanima, nego treba odlučiti i o tome tko želi biti u budućnosti. To se pitanje najčešće javlja po završetku srednjoškolskoga obrazovanja, kada treba završiti proces formalnoga školovanja i zaposliti se ili nastaviti obrazovanje studijem. Ako tko odluči studirati, opet se nameće novo pitanje – koji fakultet odabrati, što tko želi postati u profesionalnom smislu i s kojim se zanimanjem identificirati. Čak ako osoba upiše željeni fakultet, može se dogoditi propitivanje je li taj odabir pravi, je li tko na dobrom putu ili je pak pogriješio i hoće li ga baš taj studij dovesti do onoga što želi biti u budućnosti.
Mladi se ljudi ne suočavaju samo s pitanjima profesionalnoga identiteta, nego donose i važne odluke koje se tiču obiteljskoga života, odnosa s prijateljima, ulaska u stabilnije emocionalne odnose i slično. Mlada odrasla dob prilično je zahtjevna zbog niza izazova koji se nalaze pred pojedincem jer je to stresan period, osobito po osjećaju identiteta.
Za više samopoštovanja
Identitet se može postići na više načina. Neki mladi ljudi eksperimentiraju s različitim opcijama i ulogama i nakon pažljiva promišljanja o tome u kojem se identitetu najugodnije osjećaju na kraju usvajaju jasan skup vrijednosti i ciljeva koje su samostalno odabrale. Takav status identiteta naziva se postignutim identitetom. Osobe s postignutim identitetom imaju više samopoštovanje, češće kritički promišljaju i vještiji su u moralnom rasuđivanju.
Za razliku od njih, postoje osobe koje su i dalje u procesu istraživanja, još eksperimentiraju s različitim mogućnostima, još se nisu ni u čemu konkretnom pronašle. Takvo prikupljanje informacija i isprobavanje aktivnosti kako bi se pronašle vrijednosti kojima će se prikloniti naziva se psihološkim moratorijem. Iako se osobe u psihološkom moratoriju još uvijek nisu »pronašle«, budući da aktivno rade na tome, smatra se da je i moratorij, baš poput postignutoga identiteta, psihološki zdrav i adaptivan put k definiciji sebe.
Rigidni i netolerantni
No pojedini mladi ljudi usvajaju identitet tako što preuzimaju određene ciljeve i vrijednosti bez istraživanja alternativa jer su im tako preporučili roditelji, profesori, prijatelji ili neke druge utjecajne osobe. Tako pojedinci biraju neki fakultet samo zato što su i njihovi roditelji studirali na njemu, preuzimaju obiteljski posao a da nisu pokušali odabrati ili stvoriti karijeru vlastitim nastojanjima. Takav identitet naziva se preuzetim identitetom. Takvi su pojedinci skloni dogmatičnim promišljanjima, rigidni su i netolerantni, a samopoštovanje im ovisi o tuđem odobravanju.
Još jedan način rješavanja problema identiteta jest i to da jednostavno osoba i ne pokušava pronaći vlastiti sustav vrijednosti, sustav ciljeva, ne obvezuje se nikakvim vrijednostima niti to aktivno pokušava dosegnuti. To se naziva difuzija identiteta. Takvi pojedinci često imaju problema dati odgovor na pitanje: »Tko sam i po čemu se razlikujem od drugih osoba?« Prati ih osjećaj neautentičnosti i osjećaj praznine, smatrajući da su izazovi definiranja samih sebe preteški ili previše prijeteći. Budući da difuzija identiteta znači da osoba nema jasan skup vrijednosti ili interesa, često nisu sposobni samostalno donijeti važne životne odluke te se pouzdaju u sreću ili u to što rade drugi ljudi oko njih.
Preispitivanje uvjerenja
S vremena na vrijeme, iako je identitet uspostavljen, osoba ponekad može redefinirati vlastitu individualnost, vlastiti identitet. Ako pritom doživljava određenu razinu anksioznosti i nesigurnosti, riječ je o krizi identiteta. Najčešće su prisutne dvije krize: deficit identiteta i konflikt identiteta. Deficit identiteta je praznina koju stvara odbacivanje starih uvjerenja i ciljeva. Takva kriza učestala je u mladih ljudi, osobito onih koji se školuju jer su oni u obrazovnom sustavu izloženi velikomu broju novih ideja i vrijednosti, a nova znanja i razmjena mišljenja s kolegama i profesorima potiču ih da preispituju svoja dotadašnja uvjerenja. Konflikt identiteta odnosi se na nekompatibilnost dviju ili više uloga. To su obično konflikti u kojima osobu dvije ili više opcija podjednako privlače, a one su međusobno suprotstavljene. Takav konflikt može rezultirati osjećajem krivnje ako tko odluči odbaciti jedan dio sebe u korist drugoga.
Osjećaj identiteta pomaže ljudima u interakciji sa svijetom oko sebe. Dosljedan identitet može smanjiti zbunjenost i tjeskobu, usmjeravati izbore osobe i njegovati samopoštovanje. Uspostavljeni identitet pomaže osobi da odbaci nekongruentne samoprocjene jer osoba s jakim osjećajem identiteta ima bolje načine nošenja sa svim izazovima koje život postavlja pred nju. Zbunjenost ili nesigurnost identiteta može dovesti do problema s mentalnim zdravljem kao što su depresija i tjeskoba.
»Tko sam ja?«
Kriza identiteta može se pojaviti u različitim fazama života. Ne samo da adolescencija može biti vrijeme kada se osoba suočava s tom krizom, nego i odrasli ljudi mogu doživjeti više od jedne krize identiteta. Kriza identiteta obično se javlja kada osoba dođe do točke u kojoj čak ne zna tko je i postavlja si pitanja o značenju vlastitoga postojanja. U tim situacijama često se javlja osjećaj izgubljenosti i besmisla, teškoća u donošenju odluka, tjeskoba i emocionalna nestabilnost, osjećaj nepripremljenosti za promjene i određeni egzistencijalni vakuum. Neka od najčešćih pitanja koja se obično postavljaju kada se tko nađe u krizi identiteta su: »Tko sam ja, što želim biti ili želim postići, kamo idem?«
Neplanirani životni obrati
Krize koje pomažu
Kriza identiteta najčešće nastaje nakon velikih životnih promjena ili traumatskih iskustava, poput završetka školovanja, stupanja u brak, zaposlenja, rastave, smrti supružnika, roditelja, odlaska u mirovinu, promjena u profesionalnom životu i sl. Najčešće je obilježavaju razmišljanja o vlastitoj ulozi u svijetu i u odnosima.
Kriza identiteta nije nužno negativna. Ona može potaknuti osobu da preispita svoje vrijednosti i mjesto u svijetu, prihvati nove vrijednosti i razumije svoje odnose s drugima. Prevladati krizu identiteta nije lagana zadaća i zahtijeva vrijeme, strpljenje i ulaganje napora. Ona može biti viđena kao prilika za razvoj i osobni rast. Krize pridonose samospoznaji, shvaćanju da postoji više prilika nego što tko misli, uče pojedinca novim načinima djelovanja i kretanja u životu. Za uspješno prevladavanje krize identiteta važno je bezuvjetno prihvaćanje sebe, prepoznavanje vlastitih vrijednosti i potencijala te spremnost postavljanja novih životnih ciljeva i prihvaćanje promjena.
No što ako osobu preplavi egzistencijalna kriza, kao jedna od kriza identiteta?
Egzistencijalna zaglavljenost
Egzistencijalna kriza događa se kada se osoba često pita ima li život ikakav inherentni smisao ili svrhu, dovodeći u pitanje svoje postojanje unutar svijeta koji se može činiti besmislenim. Najjednostavnije rečeno, egzistencijalna kriza odnosi se na suočavanje s krizom vlastitoga postojanja. Egzistencijalna je kriza uobičajena, a normalno je i često zdravo preispitivati vlastiti život i ciljeve.
Međutim, egzistencijalna kriza može pridonijeti negativnomu gledištu, osobito ako osoba ne može pronaći rješenje za svoja pitanja smisla, na koja nije lako pronaći odgovore. Zbog toga se netko može osjećati zaglavljeno, nesigurno kad se javi pitanje kako odgovoriti na životne zahtjeve ili kojim putom krenuti, što može negativno utjecati na osobni život ako ti osjećaji potraju ili se pogoršaju.
Nakon negativnih emocija
Egzistencijalne krize često se povezuju s negativnim utjecajem na nečiji život, ali se zaboravlja pozitivan učinak koji može imati. Egzistencijalna kriza znači da pojedinac ima priliku vratiti se u kontakt sa svojim vrijednostima, značenjem i svrhom te s onim što želi učiniti od vlastitoga života. To može pomoći osobi da procijeni, planira i prilagodi svoje postupke i smjer kako bi vodila život kakav želi i kojim će biti zadovoljna. Iako je zdravo preispitivati vlastiti život i rad, egzistencijalne krize mogu poprimiti negativan učinak osobito ako osoba ne može pronaći odgovor na ta izazovna pitanja.
Egzistencijalna kriza također se može pojaviti nakon dugih stanja negativnih emocija, osjećaja izoliranosti ili drugih stresora, depresije ili tjeskobe. Osjećaj potištenosti ili prolazak kroz razdoblje tjeskobe i negativnosti također su normalni. Međutim, kada se te emocije ili borbe nagomilaju i nemaju rješenja, osoba može pasti u očaj, dovesti u pitanje vlastitu vrijednosti ili svrhu postojanja u svijetu.
Čovjeku su potrebne veze
Neki ljudi mogu pokušati blokirati ili izbjeći osjećaje s kojima se bore, poput patnje ili ljutnje, misleći da će im to omogućiti da iskuse samo osjećaje u kojima žele uživati, poput sreće ili mira. To može dovesti do toga da neki ljudi ne pridaju važnost svim svojim emocijama, što zauzvrat dovodi do lažne sreće, čineći da osoba nema dodir s vlastitim emocijama. Ako se to stanje prividne sreće naruši, dolazi do brojnih propitivanja koja dovode do razvoja egzistencijalne krize. Osjećaj neautentičnosti pridonosi razvoju egzistencijalne krize kao i problemi prihvaćanja vlastite prolaznosti i teškoće u prihvaćanju vlastite smrtnosti.
Iako se povezanost i izolacija nalaze na suprotnim stranama jednoga kontinuuma, oba su stanja potreba osobi kako bi pronašla ravnotežu u životu. Ljudi su bazično društvena bića i trebaju uspostaviti veze s drugima kako bi zadovoljili neke svoje najosnovnije potrebe. Međutim, ljudima je također potrebno vrijeme izolacije kako bi se pozabavili sobom i razvili sigurnost u vlastite ideale. Ali prevelika izolacija ili prevelika povezanost često dovode do svojevrsne krize. Bez izolacije, na primjer, osoba gubi aspekte sebe zbog grupe. S druge strane gubitak povezanosti zbog gubitka voljene osobe, prekinute veze ili osjećaj izopćenosti iz grupe također dovodi do propitivanja te veze i odnosa prema vlastitomu postojanju.
Kriza kao saveznik
Sloboda je čest aspekt egzistencijalnih kriza. Biti pojedinac znači imati slobodu donošenja vlastitih izbora. Međutim, naličje je toga da to također znači biti odgovoran za ishod tih izbora, što često rezultira osjećajem nesigurnosti oko poduzimanja bilo kakvih radnja ili akcija zbog straha od moguće pogrješke, pogrješnih odluka koje mogu dovesti do neželjenih posljedica. Ta vrsta krize može potaknuti tjeskobu ne samo oko izbora, nego i u odnosu na to kako ti izbori oblikuju život i postojanje u cjelini.
Nadvladavanje egzistencijalne krize zahtjevna je zadaća, to je proces koji traži vrijeme i ulaganje dodatnoga napora. Ignoriranje osjećaja koji prate krizu produbit će krizu i učiniti je još težom. Stoga je važno slušati što osobi govori ta kriza i zašto se događa. Tretiranje krize kao saveznika, a ne kao neprijatelja, svakako je dobar put k razrješenju. Pronalazak radosti i smisla u malim stvarima još je jedan način borbe s krizom. Svakodnevno vježbanje zahvalnosti, bilo da se radi o malim ili velikim stvarima, pomaže osobi da se ponovno poveže s vlastitim životom i vrati se u kontakt sa svojim vrijednostima i svrhom.
