Čovjek je stvaranjem spolno određen: muško i žensko stvori ih. Prema tome ljudska spolnost ima svoje posebno dostojanstvo i svoj smisao koji je u nju položio sam Bog. Stoga dostojanstvo osobe uključuje u sebi i dostojanstvo spolnosti. Muškarac i žena su različiti anatomski, fiziološki, psihološki, na osjećajnoj razini.
Različitost spolova upućenost je jednoga prema drugomu za zajedništvo života u kojem se te različitosti ne suprotstavljaju, nego skladno dopunjuju.
Ako je Bog Stvoritelj spolnosti, onda je ljudska spolnost nužno uključena u dostojanstvo osobe. To dostojanstvo štiti i čuva šesta Božja zapovijed: Ne sagriješi bludno!
Dakle, Bog je stavio ogradu svoje zapovijedi oko dostojanstva ljudske osobe da spolnost ne bude zlorabljena za sebične užitke koji osobu pretvaraju samo u sredstvo ili stvar sebičnoga spolnoga zadovoljstva.
Činjenica je da je čovjek, ranjen istočnim grijehom, sklon na zlo. U njemu žive tri požude koje su pobuna protiv svakoga moralnoga reda i koje čovjeka mogu odvesti u najdublja poniženja. Ako čovjek u sebi ne svladava te tri požude, one će ga okovati ropstvom grijeha.
Na prvo mjesto Ivan stavlja požudu tijela. Ta se požuda najviše osilila u čovjekovu biću i kad zarobi čovjeka, obara ga u bludnost, razara i ponizuje. Iz te ovisnosti o požudi tijela širi se moralna kriza u društvu, a ta se kriza očituje u nijekanju svake duhovne vrijednosti, svake objektivne moralne norme i konačno uništava dostojanstvo ljudske osobe.
Požuda se tijela, dakle, protivi Božjoj zamisli i stvarateljskom planu, da spolnost u zakonitom braku bude izraz nesebične ljubavi u službi života. Bog je u svojoj mudrosti stvorio muško i žensko da budu blagoslovljeni i, sa Stvoriteljem, sustvoritelji velikoga čuda i velike tajne: novoga ljudskoga bića.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 143-146