Novogovor, misaoni zločin i Veliki Brat izrazi su koji su postali dijelom mnogih jezika i društava. Njihov je autor britanski pisac George Orwell (1903. – 1950.) koji je upravo tim terminima u romanu »1984.«, najslavnijoj i najmračnijoj distopiji, opisao totalitarno društvo bez povijesti u kojem pobuna postaje nemoguća, a otpor slomljen suptilnim mučilačkim metodama. Bila bi to samo još jedna uzbudljiva fikcija da roman nema proročki karakter i da se mnogo toga što okružuje današnji svijet ne može najpreciznije opisati kao orvelovština.
Roman »1984.« vjerojatno je najpoznatija i najmračnija distopija te je postigla velik utjecaj na brojne pisce i mislioce. Dok se u svim velikim negativnim utopijama redovito pojavljuje disidentska zajednica ljudi koji uz nemalu cijenu žive drukčije, izvan totalitarne kontrole službene ideologije, u Orwellovoj Oceaniji to nije slučaj. U romanu »Mi« autsajderi su »divljaci«, ljudi koji žive urođeničkim životom izvan Grada pokrivena staklenom kupolom, u »Divnom novom svijetu« to su »divljaci« u rezervatu koji žive životom američkih urođenika, a u »Fahrenheitu 451« to su putujuće zajednice ljudi koji uče knjige napamet. Njihovo postojanje jamstvo je da ljudska priroda ne može bez rezerve prihvatiti laž i odreći se istine i slobode te da će uvijek postojati hrabra, pobunjenička manjina koja će prenijeti baklju humanosti u budućnost. U »1984.« to ipak ne uspijeva; glavni lik Winston Smith i njegova ljubavnica Julia ne uspijevaju pobjeći perfidnim metodama totalitarnoga Ministarstva ljubavi. Na kraju se vraćaju u svakidašnjicu slomljeni i otuđeni, uvjereni da je autoritet božansko-diktatorske figure Velikoga Brata najbolje što se moglo dogoditi čovječanstvu. Uznemirujuća je poruka da silnicama gole volje za moć nije moguće umaknuti te da se ljudski duh može slomiti, stoga je čitanje romana »1984.« uvijek prilika za preispitivanje snage čovjekova duha.
»Sloboda je sloboda da se kaže da su dva i dva četiri. Ako ta sloboda postoji, sve ostalo slijedi iz toga«, jedan je od najpoznatijih citata iz Orwellove 1984. Naime, u totalitarnoj Državi vrijedi da je dva i dva jednako pet, na što su Orwella po svemu sudeći nadahnule sovjetske petoljetke; u četiri godine moguće je proizvesti dobara koliko je prije revolucije bilo moguće u pet godina, tvrdilo se. Možda nije puka koincidencija što je Orwell započeo novinarsku karijeru u Chestertonovu tjedniku G.K.’s Weekly. Naime, upravo je Gilbert Keith Chesterton na kraju svojega djela »Heretici« nagovijestio orwellovsku budućnost: »Nemilosrdni pohod uništenja misli nastavit će se. Sve će se poricati. I sve će postati vjerovanje. Vatre će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Razumno je negirati kamenje na ulici; religijska će dogma tvrditi da ga ima.« Radnja romana zbiva se 1984. godine na Aeropisti 1, nekadašnjem Londonu koji je dio jednoga od triju velikih svjetskih blokova – Oceanije. Nakon nuklearnoga rata i revolucije usvojena je doktrina industrijskoga socijalizma (»ingsoc«), a novom državom upravlja Partija pod vodstvom Velikoga Brata. Veliki Brat lik je omiljenoga diktatora čije se lice nalazi posvuda uz napomenu »Veliki Brat te gleda«, što je i istina s obzirom na to da ljudi u svojim stanovima imaju telekrane; televizijske ekrane u koje svatko istodobno gleda i biva promatran. Telekrani emitiraju vijesti o ratnim pobjedama i preuveličane brojke rasta ekonomije i životnoga standarda, dok ljudi žive u oskudici. Veliki Brat možda uopće ne postoji, no to nije presudno; promjena jezika u novogovor i sveprisutna Misaona policija osiguravaju lojalnost režimu. Prekršaj nije samo govor protiv režima, nego i pogrješna misao – misaoni zločin. Zemlja je u stanju permanentnoga rata s jednim od preostalih dvaju svjetskih blokova – Eurazije ili Orijentazije pa ljudi, navodno zbog ratnoga stanja, žive u stanju permanentne oskudice. Parole »Siromaštvo je bogatstvo«, »Sloboda je ropstvo« i »Neznanje je moć« snažno oblikuju svijest ljudi. Partija upravlja društvom preko Ministarstva mira koje se bavi ratom, Ministarstva bogatstva koje proizvodi siromaštvo, Ministarstva ljubavi koje se bavi mučenjem prijestupnika i Ministarstva istine koje se bavi – lažima, tj. revizijom i falsificiranjem povijesti.
Glavni lik romana je Winston Smith, član Vanjske partije i službenik Ministarstva istine čija je zadaća brisati ili mijenjati sve napise u tisku, dokumentima i povijesnim izvorima koji nisu u skladu s trenutačnim izrijekom Partije. Smith počinje voditi dnevnik (što je zabranjeno) i pitati se je li život uvijek bio kakav jest trenutačno, kako izgleda prava povijest te je li vladajući režim doista spasonosan kao što tvrdi. Naime, društvo se sastoji od nekoliko »staleža«: unutarnjega i vanjskoga kruga Partije te velike većine »običnih« ljudi koji se nazivaju prolima. Proli nisu dio represivnoga državnoga aparata te žive jednostavnim obiteljskim životom. Smith dolazi do zaključka da je nada u prolima; mora među njima pronaći nekoga tko se sjeća kakav je život bio prije revolucije budući da je kolektivno pamćenje izbrisano. Pokušaj završava razočaranjem; i najstariji proli s kojima Smith razgovara ne sjećaju se ničega, uvjereni su da je život oduvijek takav i da ne može biti drukčiji.
Smith započinje zabranjenu ljubavnu vezu s Julijom, mehaničarkom u istom Ministarstvu, čija se pobuna protiv režima do tada sastojala u slobodnim spolnim vezama s članovima unutarnje Partije. Ljubavnomu paru javlja se O’Brien koji se predstavlja kao član tajnoga pokreta otpora. Dostavlja im knjigu »Teorija i praksa oligarhijskoga kolektivizma« u kojem vođa revolucije, a sada glavni državni neprijatelj Emmanuel Goldstein, dekonstruira političku stvarnost. U ključnom trenutku, umjesto da postanu suradnici pokreta otpora, Smith i Julija bivaju uhićeni; ispostavlja se da je O’Brien agent Misaone policije koji je sve vrijeme pratio njihove aktivnosti. Smith, odveden u zlokobnu Sobu 101 Ministarstva ljubavi, biva podvrgnut suptilnomu psihološkomu mučenju. Preodgoj se sastoji u tome da O’Brien u dugom razgovoru razuvjerava Smitha da pobuna može uspjeti i da je sloboda moguća. Kao i kapetan Beatty u odnosu na Montaga u »Fahrenheitu«, O’Brien demonski je Smithov alter-ego, glas ideološkoga fatalizma. Na Smithov argument da strahovlada Države ne može potrajati vječno jer ljudska priroda to ne će prihvatiti, O’Brien odgovara da su metode represivnoga aparata toliko moćne da mogu slomiti i posljednju čežnju za istinom i slobodom. O’Brien suočava Smitha s njegovim najvećim strahom – štakorima koji mu mogu izgristi lice – sve dok Smith pod pritiskom ne »pristane« da štakori izgrizu Juliju umjesto njega. Time je skršena njegova ljubav, a s njom i svaka mogućnost otpora. Roman završava ponovnim susretom Smitha i Julije. Njezino je lice bezbojno, s velikim ožiljkom; jedno prema drugomu ništa više ne osjećaju, a Smith promatra sveprisutno lice i sam sebi priznaje da »uistinu voli Velikoga Brata«.
»Moj najnoviji roman nije napad na socijalizam ni na britanske laburiste, (…) nego razotkrivanje perverzija koje su moguće u centraliziranoj ekonomiji, a koje su već dijelom uspostavljene u komunizmu i fašizmu«, napisao je Orwell nakon što je roman stekao ugled. Kao uvjereni borac Radničke stranke u Španjolskom građanskom ratu 1937., Orwell je ostao neugodno iznenađen novonastalom prostaljinističkom strujom. Postoji i teorija da je »1984.« aluzija na priču »The Napoleon of Notting Hill« smještenu u 1984. koju je napisao G. K. Chesterton, jedan od Orwellovih najdražih pisaca. Smatra se da je na kultni roman utjecala i Zamjatinova distopija »Mi«. Po svoj prilici nadahnuće za lik Goldsteina bio je Lav Trocki, a metode mučenja Ministarstva ljubavi podsjećaju na metode Narodnoga komesarijata unutarnjih poslova SSR-a odnosno na Goli otok u bivšoj Jugoslaviji. Orwell je bio upoznat s poznatim slučajem Pavlika Morozova, ruskoga dječaka koji je tridesetih prijavio vlastima svoju obitelj jer je čuvala žitarice umjesto da ih preda, na što je ubijen, a država mu je podigla spomenik kao primjer-pioniru. Izbacivanje osoba iz povijesti kada postanu nepoćudne, što provodi Ministarstvo istine, možda je nadahnuto povijesnom zgodom u kojoj je lik Nikolaja Ježova, nakon što je smaknut, uklonjen sa slike na kojoj je stajao sa Staljinom.
Popularnost Orwellove distopije učinila ju je fikcijom u kojoj se često prepoznaje stvarnost; u sadašnjem trenutku nije teško prepoznati orwellovske pojave. Lingvističko inženjerstvo svakodnevno je na djelu; reći »kronološki izazov« umjesto »starost«, »prekid trudnoće« umjesto »pobačaj«, »pomoć pri umiranju« umjesto »potpomognuto samoubojstvo«, »seksualno obrazovanje« umjesto »seksualizacija djece«… Ono potpuno mijenja razumijevanje fenomena o kojem se govori, tako da eufemizam s vremenom postaje nov pojam. Različite društvene mreže brišu »nepoćudni« sadržaj, a u Velikoj Britaniji – Orwellovoj domovini – ljudi su uhićivani zbog stajanja u tišini, na temelju sumnje da »mole u sebi«, što su mnogi nazvali Orwellovim terminom – misaoni zločin. Tako je britanska aktivistkinja Isabel-Vaughan Spruce u prosincu 2022. uhićena u Birminghamu nakon što ju je policajac pitao »o čemu razmišlja« i »moli li možda«, a hrvatskomu piscu Tomici Bajsiću Instagram je prije nekoliko dana uklonio fotografiju na kojoj se on pojavljuje u društvu dviju redovnica klarisa, uz objašnjenje da ta fotografija »krši pravila zajednice«.
Nastavlja se
