Kao mladi »penzić«, pokretljiv još na razini Dinamovih »stupova obrane«, odvažio sam se ići svakodnevno na jutarnju ranu misu. Već u drugom tjednu zapeo sam nekima za oko…
– Već su se zabrinule neke susjede… Čuješ li me, Jelice? – od silne brige (možda i vlastite nagluhosti) »galamim« na ženicu, koja (me) sve slabije čuje. – Čak i one pobožne, koje također dolaze u crkvu, gledaju me nekako iskosa, sumnjičavo. Šuškaju međusobno, čujem ih kalkuliraju kako si ti vjerojatno dobila tumor pa sam zato ja svaki dan na koljenima… A tek ovi drugi, koji me vide ili susreću na putu, neki samo što očima ne prevrću! Vidim da me čak i Zebići, koji su svake nedjelje na misi, malo u čudu gledaju. A onaj »Pop«, znaš onaj Popović koji je svako jutro u kafiću, već mi je i otvoreno rekao da se »čudno ponašam«. Eto, još ni prvu penziju nisam primio, a već sam postao »čudak«! Jer čudaci su oni koji svakog jutra idu na misu, a oni drugi, poput njegove žene koja »stanuje« u minimarketu, nisu čudaci, nego su to »pravi ljudi«!? Nekoć je moja baka išla u trgovinu jednom tjedno, a danas… Ide se sedam puta dnevno! Sve se »izvrnulo« naglavce, čovjek je potpuno preokrenuo red važnosti… Zamisli da svi ljudi tjedno idu u crkvu onoliko puta koliko idu u dućane. Pa župnici bi padali s nogu! Imali bi podočnjake do poda, morali bi Nepalce osposobljavati bar za sakristane, kolika bi im navala bila na crkvu u svako doba dana. Ali ne, nije tako, nego sam ja sad »čudak« koji »liže oltar«, a svi ovi »dućandžije«, ulovljeni u zamku lažnih potreba, to su »svjetski ljudi«, suvremeni i moderni!? Pa i ti, Jelice, svaki čas si u dućanu jer nam stalno »nešto fali«. Osobito u nedjelju, baš tad svima nešto nedostaje pa svi, kao »lude djevice«, hitno morate »po ulje« koje nemate!?
– A što ćemo, kad usfali… – nježno me po ćelici ženica gladi. – Mislim, što su drugo mogle i trebale učiniti te sirote djevice kad nisu imale sve potrebno?
– Trebale su ostati i čekati! – iznerviran, krećem u »svoju teologiju«. – Nekako mislim, vjerujem da bi ih Zaručnik pustio čak i bez ulja! Jer u zajedništvu s njime često se natače i onima »praznih ruku«, samo ako se pokaju, bar kao desni razbojnik, u zadnji tren… A ako bi baš i ostale pred vratima, ponižene, lude bi djevice dobro zapamtile tu pouku za iduću nedjelju, pa ju spremno dočekale. A ovako, trsile se i trčale po dućanima i na zatvorena vrata naletjele, pa još ostale uvrijeđene što ih se ne pušta, a one su ulje nabavile?
– Zato ću ja sad nedjeljom samo tebe slati u dućan po ono što fali, sad kad te svi vide svakog jutra na misi! – prepredeno će Jelica. – Ionako uvijek ti prvi, nakon obiteljskog ručka, grintaš i pitaš: »Zar nismo mogli za desert imati bar one jeftine kekse iz…«
Još i to, da joj reklamiram omiljeni dućan?! Figu!
