Roman »Gospodar svijeta« (1907.) iz pera engleskoga katoličkoga svećenika Roberta Hugha Bensona (1871. – 1914.) dojmljiv je primjer distopijsko-apokaliptičke književnosti. Roman je to koji počinje i završava dijalogom, koji preporučuju dvojica susljednih papa i koji možda snažnije od bilo kojega sličnoga djela govori o današnjem svijetu. Ipak, u umjetnosti ne treba tražiti doslovno proricanje budućnosti: književnost nije doslovno zrcalo svijeta, nego izmaštani svijet koji naglašava ono bitno stvarnoga svijeta.
U tom smislu treba shvatiti ocjenu Josepha Pearcea, engleskoga katoličkoga pisca, koji je 2014. Bensonov roman opisao kao »noćnu moru« koja se »ostvaruje pred našim očima«. Riječ je o globaliziranom svijetu centralizirane moći i mira čija je cijena uklanjanje individualnosti i vjere u Boga. O tom je zanimljivom djelu papa Franjo 2015. rekao: »Predlažem da ga pročitate. Čitajući ga, razumjet ćete što mislim kada govorim o ideološkoj kolonizaciji.« I tijekom homilije 2013. Papa je istaknuo da roman prikazuje kako »duh ovoga svijeta« može dovesti do »ideologije napretka«, »jednoumlja misli« i »otpada od vjere«. Papa Benedikt XVI. još je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere izjavio: »Roman opisuje uniformiranu civilizaciju i njezinu moć uništavanja ljudskoga duha.«
Tihi grad, brze letjelice i domovi za eutanaziju
Godina je 2007. U svijetu su nakon ujedinjenja preostala tri velika bloka moći: ujedinjena Europa s prisvojenom Afrikom, Carstvo Istoka i ujedinjene Amerike. Građani Londona žive u udobnim kućama pod zemljom, osvijetljenim umjetnom sunčevom svjetlošću. Uređaji griju prostor, a hidraulična dizala vode u druge prostorije. Podovi su prekriveni gumom, a vozila ne buče pa je grad poprilično tih. Osim podzemnom željeznicom, međunarodno se prometuje redovito letjelicama. S laburističkim parlamentom u Engleskoj je 1917. zavladao posvemašnji materijalizam i socijalizam. »Domoljublje je«, prema riječima starca Templetona, »bilo zaostavština barbarizma, dok su tjelesni užici predstavljali jedino sigurno dobro.« Međutim, za razliku od Huxleyeva i Zamjatinova svijeta posvemašnje seksualne permisivnosti, u Bensonovu svijetu budućnosti postoji brak, ali on je ugovor koji se može razvrgnuti.
Zbog gubitka religioznosti odnosno pretvaranja u sentimentalizam Anglikanska državna Crkva biva dokinuta, a u Njemačkoj je prevladao marksizam. Njemačka biblijska kritika srušila je autoritet Biblije kao objave, a duhovnost s vremenom zamjenjuje psihologija. Masonerija polako gradi panteistički kult Života i Čovještva te zadobiva veliku popularnost. Jedino je u Katoličkoj Crkvi sačuvan žar vjere. Svećenici »slobodne crkve« slijede kulturnu plimu i masovno napuštaju svećeništvo. »Neobično je u povijesti toga vremena čitati kako ih se zbog toga slavilo kao neovisne mislioce, a zapravo su bili robovi vladajućeg mentaliteta«, pripovijeda kroničar Templeton. Dolazi do velike polarizacije; religiozni ljudi poštuju dostojanstvo ljudske osobe, a ostali prianjaju uz materijalizam. Temeljem zakona iz 1998. vlada podiže »Domove počinka« za eutanaziju, a na kraju romana doznaje se za skandal: u tim su domovima, u laboratorijima za vivisekciju, godinama vršeni pokusi na živim ljudskim bićima koja su bila onesposobljena plinom.
U takvu okružju Katolička Crkva isprva napreduje, ali potom je potresaju unutarnje podjele. Individualisti se protive uniformiranju. Šezdesetih je prihvaćen Zakon o nužnoj privredi te proizvodnja biva podruštvljena. Početkom trećega tisućljeća Istok posjeduje razorno oružje i neposredno prijeti ratom, a nema državnika koji bi to spriječili. Tada se iznenada pojavljuje nepoznati mladi američki političar Julian Felsenburg. On će učiniti nemoguće; ujediniti svijet i uspostaviti mir. Međutim, nitko ne zna tko je on zapravo.
Idealisti – i pobjednici i žrtve
Roman prati dvije usporedne radnje. Protagonist jedne radnje glavni je lik – otac Percy Franklin, katolički svećenik koji kroz velike kušnje uspijeva očuvati vjeru i postati srcem preostale Crkve. Protagonistkinja druge radnje je Mabel Brand, mlada supruga uspješnoga političara, komunista Olivera Branda, koji podupire kult Čovještva zapečaćen Felsenburgovim vodstvom. Gotovo svi su likovi – čak i oni sporedni poput oca Francisa koji otpada od vjere i Oliverove stare majke koja se pred smrt vraća Crkvi – idealisti. Sve što čine, čine iz uvjerenja. U njih nema mnogo mjesta konformizmu; jedino se Oliver sve više priklanja Felsenburgovim odlukama, svjestan da su okrutne, no čak i tada opravdava ih nužnošću i plemenitim idealima.
Najrazrađeniji su likovi otac Franklin i Mabel. On kroz sumnje dolazi do čiste vjere koja nije više stvar osjećaja, nego predanja i volje. Ona, iskreno oduševljena kultom Čovještva, biva zgrožena provalama nasilja protiv neistomišljenika novoga totalitarnoga režima i vojnoredarstvenim akcijama kojima je krajnji cilj uništenje katolika. Iako ne vjeruje u Boga sve do trenutka smrti, dragovoljno se podvrgava eutanaziji jer ne može živjeti u svijetu nasilja.
Štetne treba odstraniti
»Više ne postoje osobna prava, koja su svakako postojala u prethodnom razdoblju. Čovjek sada posjeduje vlast nad svakom njegovom stanicom koja tvori njegovo Mistično tijelo. Ukoliko se bilo koja od tih stanica pokaže štetnom za Tijelo, prava cjeline moraju prevladati«, načelo je novoga poretka. Umjesto kršćanstva koje je prihvaćalo patnju i individualnost duše, nova duhovnost uzdiže ujedinjeno Čovještvo na razinu božanskoga principa, a njegovo mesijansko utjelovljenje vidi u Felsenburgu. Umjesto kršćanskih blagdana organiziraju se javne ceremonije četiriju godišnjih blagdana: Očinstva, Majčinstva, Života i Podržavanja života. Felsenburg je izvrstan govornik i poliglot, posjeduje magnetsku karizmu, no nikomu nije jasno gdje je i kako stekao vještine. Odjeven u grimizno i crno, fizički je dvojnik oca Franklina; obojica su u ranim tridesetima, mlada lica i sijede kose. »Potrebna je nadmoćna vjera da bi se odbacilo transcendentalnog Boga«; »Nitko ne oprašta već jedino razumije« neki su od Felsenburgovih slogana.
Nakon zaključenja mira s Istokom postaje predsjednikom Europe s velikim ovlastima, a nakon toga i tribunom dviju Amerika. Isprva vlada vjerska sloboda, a novo bogoslužje nije obvezno. Tada počinju progoni; iako rimski Papa zabranjuje bilo kakvo nasilje, zavjera skupine katolika s ciljem uništenja desakralizirane i prenamijenjene katedrale postaje povodnom pokolja. Crkva se okuplja u papinskom Rimu i Papa osniva novi red posvećenika spremnih na mučeništvo. Naposljetku, Felsenburgovom odlukom cijeli Rim biva uništen te odreknuće od vjere postaje obvezno; tko prizna da vjeruje u Boga, bit će ubijen. Franklin postaje kardinalom i konačno posljednjim papom, koji iz nazaretskoga skrovišta u tajnosti upravlja Crkvom. Izdajom kardinala Dolgorovskoga svjetska vlada doznaje gdje je rimski biskup te šalje letjelice na konačno uništenje katolicizma. Kod Megida – Armagedona – napad biva izveden točno u trenutku potpunoga pomračenja neba. »A onda nestade ovoga svijeta, i slave njegove«, posljednja je rečenica romana.
Istina i laž doimaju se dvojnicama
Najzanimljivija je u romanu svakako usporedba Franklina i Felsenburga. Obojica su ljudi snažnih osobnosti, nalik jedan na drugoga. Dok je Franklin svećenik do kraja vjeran svojoj savjesti, Felsenburg je Antikrist; uglađen političar i svjetski mirotvorac čija pojava osvaja simpatije i izaziva obožavanje, ali koji umjesto istine ustoličuje laž. On je ničeanski nadčovjek koji je »uveo zakone poput preživljavanja najsposobnijih i nemoralnosti opraštanja« pa je »čovjek napokon naučio kako je vrsta sve, a on sam ništa«, kako piše autor Felsenburgove biografije. »Svijet je prihvatio kršćanski socijalni nauk, ali odijeljen od božanskog Učitelja.«
Simbolika dvojništva veoma je snažna: materijalističko-panteistička ideologija naizgled nalikuje kršćanstvu. Obećava svekoliko bratstvo, slobodu i mir, koje naizgled i ispunjuje. Cijena je, međutim, odreknuće čovjeka od Boga i potrage za transcendentnim smislom života. Obećanje nenasilja prividno je; malo-pomalo svi neistomišljenici režima bivaju uništeni. Pax Felsenburgiana – fensenburški mir – kao i povijesni pax romana, pax americana i pax paneuropeana – prividan je mir jer poništava samu čovjekovu bit koja traži smisao onkraj materije i smrti, koja traži smisao ljubavi i žrtve, koja traži Boga. Franklin naposljetku spoznaje kako »neuspjeh kršćanstva da ujedini sve ljude ne proizlazi iz njegove slabosti već, naprotiv, snage: njegove se crte, naime, sastaju u vječnosti, a ne u vremenu«.
Pet važnih poruka romana
