Krajem rujna održan je susret hrvatskih i slovenskih katolika, a sredinom listopada susreću se katolički novinari iz tih dviju susjednih zemalja. O situaciji u slovenskom društvu i Crkvi razgovarali smo sa svećenikom i književnikom Brankom Cestnikom, koji se često javlja u crkvenim i društvenim medijima u Sloveniji analizirajući aktualne fenomene. Više je događaja u njegovu životu koji ga vežu s hrvatskim narodom. Naime, u Međugorju je osamdesetih, nakon što je pohađao vojnu školu u Ljubljani, prepoznao klicu svojega zvanja, s redovnicima klaretincima upoznao ga je jedan hrvatski franjevac koji je djelovao u Bosni i Hercegovini, a za vrijeme Domovinskoga rata ljetne je mjesece dobrovoljno provodio radeći u prognaničkom naselju u Ptuju, gdje je animirao i skupinu Hrvata iz Hercegovine, koje je sve pozvao na svoju mladu misu.
U nekom trenutku sve djeluje pomalo shizoidno. U trenutačnoj društveno-političkoj situaciji s liberalno-lijevim blokom na vlasti suočavamo se s određenom vrstom ofenzive prema katolicima, koja je vidljiva i na društvenim mrežama i u glavnostrujaškim medijima. Zadnja je stvar bila kada je jedna vladina stranka rekla da Caritas ne bi trebao primati državne potpore za rad s bivšim narkomanima u komunama. Jer, kako su rekli, »Caritas tjera pripadnike komuna raditi«. No opet se u društvu i medijima traži glas Crkve ili nekoga iz njezinih redova. Ljudi traže katolički glas, čak i oni koji nisu katolici, pa i antiklerikalci. Kada je taj glas artikuliran kvalitetno, suvremeno i s mjerom provokacije, privlači pozornost, ljudi čitaju i traže. U medijima rade ne samo politički aktivisti, nego i obrazovani i pametni ljudi koji uviđaju da slovensko društvo nije potpuno bez katoličkoga glasa. Ako se katolici isključe iz društvene sfere, takav je dijalog krnj. U interesu zdravlja društva i razvoja demokratskoga sustava velik dio populacije, poput katolika u Sloveniji, mora imati svoj glas u javnosti. Problem je i naša strana. Naš tihi, povučeni ili previše obrambeni stav u javnosti isto tako nije dobar za društvo. Potrebna je vjernička prisutnost i angažman koji nadilazi katoličke krugove i medije.
Istina je, tradicionalna desnica sve više traži put prema demokršćanskomu nazoru i kršćanskim vrijednostima jer se s njima povijesno identificira. Takva je parabola najvidljivija u slučaju političara Janeza Janše, koji je krenuo sa socijaldemokratskih i nereligioznih stajališta, a završio na narodno-katoličkim pozicijama. Zanimljive su i duhovne parabole dvojice bivših predsjednika republike Janeza Drnovšeka i Boruta Pahora, koji su u svoje doba bili komunisti. Obojica su se tijekom predsjedničkoga mandata približili duhovnosti i kršćanstvu. Sve je to pozitivno. Međutim treba paziti da Crkva i vjernici ne budu zloupotrijebljeni ili manipulirani i od desne političke opcije. Crkva je tu za sve – nije samo za lijeve ili desne. Crkva je svjesna da među svim opcijama ima dobrih ljudi i dijalog s objema stranama je ključan. Postoji dio ljudi koji vide da dijalog nema alternativu, da se ne može netko diskvalificirati zbog drukčijega mišljenja. To sam spoznao i kroz svoje iskustvo pisanja romana, kada sam bio u društvu vrha slovenskoga literarnoga kruga, koji je često sekularan i ateistički, ali vrlo otvoren. Primijetio sam da postoji »narod knjige«, ljudi koji vole književnost ne gledajući je kroz prizmu lijevo ili desno. Tako imamo ateiste koji čitaju kršćansku literaturu zbog njezine kvalitete, kao i kršćane koji cijene kvalitetna djela autora ateista. Vjerujem da takve skupine ljudi mogu biti određena moralna snaga, tiho iz pozadine imati pozitivan i dobar utjecaj na cjelokupno društvo.
Nedavno je na državnoj razini donesen i propis o oporezivanju crkava, sakralnih objekata koji služe za vjerske aktivnosti i okupljanje vjernika na molitvu. To je nečuveno i do sada ni jednoj vlasti – pa ni Titu ni Hitleru – to nije palo na pamet. Među svećenicima je postojao strah zbog neizvjesnosti koliko će taj porez iznositi, no s obzirom na to da lokalna vlast radi izračun poreza, odahnuo sam kada sam za svoju župnu crkvu u Frankolovu dobio porez od stotinu eura.
Često se zagovara stroga odvojenost Crkve i države, osobito u školstvu, gdje škole službeno ne smiju surađivati s Crkvom. U Sloveniji nema vjeronauka u školama pa djeca dolaze na vjeronauk u župu – često nakon nastave, što znači da moramo na neki način surađivati i koordinirati raspored sa školom. Ili primjerice, u mojem mjestu učitelji parkiraju na crkvenom zemljištu, a škola se većinom koristi parkom koji je župno vlasništvo i ja ga kao župnik čistim i održavam. Na lokalnoj razini ljudi surađuju, razgovaraju, njeguju ljudski pristup… Međutim u visokoj politici, u Ljubljani, primjetan je ideološki antiklerikalizam koji sve više jača i nerijetko poprima verbalno brutalne oblike. I sam sam bio više puta žrtva govora mržnje. Najgore je bilo kada je jedna ugledna slovenska pjesnikinja usred Cankarjeva doma u Ljubljani rekla da je mene i još dvoje katolika majka trebala pobaciti dok je još bilo vremena. Mislim da ćemo unatoč tomu u ovoj civilizacijskoj borbi u demokratskom duhu pobijediti mi koji znamo graditi zajedništvo, biti zajedno u društvu, poštovati jedni druge i surađivati, ali i jasno i svjesno poštovati granice između škole i Crkve, između države i Crkve. To međutim ne smije značiti uklanjanje svega što je vjersko iz društva jer je to protivno demokratskim načelima, pluralizmu i ljudskim pravima.
Jedan je sociolog rekao da Slovenci žive stalni psihološki građanski rat. Prekretnica je bio Drugi svjetski rat i revolucija. Naime, posljedice iskustva iz Drugoga svjetskoga rata i revolucije pružaju stvarnu osnovu za polarizaciju društva, ali mislim da moramo biti svjesni i manipulativnoga aspekta te polarizacije koja se svjesno potiče. Više me zabrinjava mogućnost da netko namjerno održava slovenski narod u stalnom konfliktu i polarizaciji kako bi u pozadini mogao voditi nemoralne i nezakonite aktivnosti. Pada mi na pamet slika boksačkoga ringa u kojem se tuku katolik i ateist. Svi su reflektori usmjereni na tu borbu, dok u međuvremenu u sjeni djeluju skriveni igrači i interesi koruptivnoga karaktera, a mi, skupljeni oko ringa, ne smijemo to vidjeti. Ta prikrivena korupcija podriva društvo više nego sami ideološki sukobi jer stvara kulturu korupcije i nepotizma.
S druge strane baš agenda lijevoliberalnih snaga želi polarizaciju. Slovensko ljevičarstvo nije moderno europsko ljevičarstvo, nego pokret povezan uz staru partijsku strukturu, što se vidi i u jačanju kulta poštovanja Tita. Ovih je dana najavljeno da će se ponovno postaviti Titov kip u državnoj rezidenciji u Brdu kod Kranja na vladinu inicijativu. Čini se kao da se partizansko-komunistička ideologija vraća, a kritičnost prema tim pojavama slabija je nego što je bila devedesetih.
Slovenija još nema proglašenoga svetca. Kako to utječe na Crkvu u Sloveniji?
To je jako čudno. Ispričat ću vam jedno iskustvo. Bio sam pozvan u emisiju »Dobro jutro« na državnoj televiziji. Razgovarao sam o obitelji s jednom feministicom koja je zastupala liberalno viđenje. Kada me novinarka pitala što Crkva kaže o naravnom braku i obitelji, pokušao sam približiti katoličko stajalište, počeo sam govoriti o Bibliji, Adamu i Evi te stvaranju muškarca i žene. No čim sam spomenuo ime Božje, prekinula me riječima: »O tome ćemo drugi put«, u smislu da se u programu ne smije puštati tzv. vjerska propaganda. Ostao sam zatečen. Kako to da kao svećenik ne smijem spominjati ime Božje? Očito je od mene očekivala čuti tek puki moralizam bez spominjanja Boga.
Dvije godine kasnije ta je ista novinarka u emisiji ugostila komičara koji je oponašao Tita u smislu kultnoga štovanja toga diktatora. U jednom ga je trenutku upitala što napraviti s onima koji ne priznaju i mrze Tita, a komičar je odgovorio: »Ima u Hudoj jami još mjesta.« Novinarka se smijala i nije ga prekinula. Bilo je to uživo, cijela je Slovenija to mogla vidjeti. Dakle, spominjanje Boga bilo je odmah cenzurirano, a za taj sadistički genocidni komentar bilo je prostora. Očito postoji neka ideološka blokada, svojevrsna »alergija« na kršćanstvo i samoga Gospodina.
U pojedinim dijelovima Slovenije Crkva se nastoji prikazati kao sila koja je izdala narod u Drugom svjetskom ratu, pokušava se diskvalificirati tvrdeći da je tada bila na krivoj strani povijesti. Međutim, u istočnoj Sloveniji prve žrtve bili su upravo svećenici. Primjerice prvi Slovenac koji je stradao u Drugom svjetskom ratu bio je župnik Martin Gaberc u Gornjoj Radgoni. Nijemci su ga ubili 6. travnja 1941. ujutro, čim su prešli granicu. Ali krive slike o Crkvi širile su se tijekom 45 godina komunizma i još ima onih koji vjeruju u njih.
Kao svećenik i teolog razloge za protivljenje Crkvi vidim na dubljoj, duhovnoj razini. Kao da se odvija borba protiv Krista i njegova utjelovljenja. Postoji mistična borba, ne toliko usmjerena protiv Boga, nego protiv Isusa Krista, njegova očovječenja i utjelovljenja. Vidi se to u reakcijama pojedinih ljudi koji su snažno protukršćanski nastrojeni, a istodobno su mnogo tolerantniji prema klasičnomu monoteizmu islamskoga tipa. Kao da se tiho otvara prostor za neku vrstu monoteističke paradigme koja isključuje utjelovljenje i očovječenje, što podsjeća na vrijeme kasne antike kada se u Panoniji širio arijanizam. Taj »čisti« monoteizam postaje prihvatljiv i pojedinim ateistima i antiklerikalcima. Ranokršćanska sirijska tradicija opisuje kako je Sotona postao Sotona. Bog mu je pokazao Adama, čovjeka, pa može se reći i Novoga Adama, Krista, i tražio od njega da se pokloni čovjeku. Na to je Sotona rekao: »Ja sam više od čovjeka, ne ću častiti ljudsko tijelo.« Nije slučajno da danas oni koji se protive Kristu mrze i prirodno ljudsko tijelo.
Referendumi su imali taktičko-politički karakter. Ljevica je željela aktivirati svoje birače da iziđu na europske izbore pa su sami odredili referendume na dan europskih izbora. Perverzno je da su se poslužili dubokim moralnim dilemama i željeli isprovocirati katoličku sferu kako bi dobili europske izbore. Poraženi su na europskim izborima, ali su za nekoliko postotaka dobili referendum o eutanaziji. Zašto? Rekao bih: ima nešto mračno u slovenskoj duši. Izgubili smo kršćanski odnos prema smrti. Već prije 20 godina u istraživanju se vidjelo da Slovenci od svih kršćanskih dogma najmanje vjeruju u dogmu o besmrtnosti duše, zagrobnom životu i uskrsnuću od mrtvih. Primjećuje se tihi nihilizam. Je li to zato što je Slovenija od 1945. jedno veliko groblje? Što se ljudi voze preko skrivenih i prešućenih groblja kada ujutro idu na posao? Primjer je Hrvatima poznato Tezno kod Maribora. Osim toga, postoji i prozaičniji razlog za pobjedu eutanazije na referendumu: ljudi sve više razmišljaju »instagramski«, ne idu u dubinu. Većina, naravno, ne želi biti eutanazirana, no smatraju da ju treba dopustiti onima koji to žele. Ne shvaćaju da legalizacija eutanazije znači veliku pobjedu kulture smrti koja će naštetiti svima.
Ljudi primjećuju da u našu kulturu dolaze ljudi iz drugoga ambijenta pa se pitaju o budućnosti, kako će živjeti, hoće li opstati njihova tradicija. Pojavljuje se osjećaj nesigurnosti i straha o tome kako će živjeti zajedno. Istodobno se otkriva dublja povezanost demografije, pobačaja i migracija. Kad smo 2015. doživljavali biblijske migrantske konvoje, jedna mi je starija gospođa rekla: »Ovo su naša pobačena djeca koja hodaju unatrag.« U nekom smislu na migracije se može gledati kao na povratak tisuća i tisuća djece koja su bila pobačena, koja nisu imala priliku doći na ovaj svijet jer su ubijena u majčinoj utrobi. Sva se ta djeca sada vraćaju u našu civilizaciju kroz migracije. U pozadini jest i logika krivnje. Oni koji podupiru pobačaj nekako žele vratiti život u Europu. Nije slučajno da su oni koji zagovaraju pobačaj često također otvoreni prema migracijama.
Ne znam može li se baš tako reći jer su migracije izvorno dobra stvar. Moj prvi roman »Sonce Petovione« govori o migracijama. Ističem kako je kršćanstvo oko 200. godine stiglo na prostor Panonije s istoka ponajprije ekonomskom migracijom, a ne kao rezultat misijskoga djelovanja. Migracija je prirodan proces koji osvježava društvo, pridonosi ekonomiji i omogućava ljudima bolji život. Svaki pojedinac ima pravo tražiti bolje uvjete na drugom mjestu. Međutim, postoji i drugi aspekt – neki ljudi migracije vide kao politički instrument, pa i kao instrument u borbi protiv kršćanstva.
Sekularizam je posljednjih godina dobio velik zamah, manje djece dolazi na vjeronauk, a opada i broj vjernika koji dolaze na misu. Nakon što je sekularizacija od devedesetih stagnirala, sada galopira. Sve brže iz godine u godinu gubimo ljude iz Crkve. Kada gledam svoje vjernike na selu, ne čini mi se da ih od Crkve odvraćaju određene ideologije i politike, oni nisu odjednom protiv Crkve. No kao da je »u zraku« atmosfera u kojoj se čini da ljudi više ne osjećaju potrebu za Bogom, kao da ga više ne trebaju. Većina ljudi stavi Boga »na čekanje« (»stand by«). Kada zatreba, oni će Boga opet uključiti. Očito je da mnogi danas žive ekonomski bolje nego prije, imaju više novca, podigao im se standard, kupuju kuće i vikendice, uživaju u životu i misle da im Bog nije potreban jer im ide dobro. Na kraju to dovodi do dubokih promjena u duši, kao da se pojavila duhovna anemičnost. Smatram da će se možda i dalje bilježiti pad u vjerskoj praksi, ali ne vjerujem da će kršćanstvo potpuno nestati s ovih prostora. Još uvijek postoji molitva i vjera među narodom. Bit ćemo malo stado, ali ćemo opstati.
Mi smo misionarski španjolski red koji je krajem 19. stoljeća došao u Italiju, a 1911. godine htio je ostvariti kontakt sa slavenskim narodima. Naši su patri poslani kao izvidnica u Split i Trst da uspostave novu zajednicu. Na kraju su se odlučili osnovati samostan u Trstu, a nakon Prvoga svjetskoga rata bilo je i Hrvata iz Istre koji su ušli u klaretince. U Sloveniji nas je najviše djelovalo šest u Kamnici kod Maribora, a sada sam ja jedini klaretinac jer je jedan naš pater preminuo prošle godine. I dalje nastojim održati našu misijsku karizmu održavanjem misija u župama koje me pozovu. Tijekom deset dana imamo mise, nagovore sa župnim skupinama, ispovijedamo.
