»Drži se podalje od znatiželjnoga anđela«, upozorava pjesnik Paul Valéry na anđeoskoga lika kojemu Aimé Césaire prispodobljuje sovu, a Božica Zoko djecu. Koloplet nejasnoće ipak će razmrsiti još jedan pjesnik: Richard Wilbur moli da mu »znatiželjnim anđelom« ne postane – vid. Uistinu, za razliku od ljudskih junaka Svetoga pisma, anđeli znatiželju ne izražavaju riječima, nego pogledom. Budući da je Bog prvoga čovjeka okrunio »slavom i čašću« malo manjom od anđeoske, ljudi su za anđele zavazda ostali »prizorom« toliko dramatičnim da se nad otajstvo njihova spasenja dusi »žude nadviti«. No neumornost anđeoskoga zora više od pridjevka Stražara za Gospodnje sluge potvrđuju priznanja Božjih protivnika. Na izvještaj o obilasku zemlje koji mu podnosi Jobov mučitelj Satan Bog, naime, odgovara: »Nisi li zapazio…?« Ako je tako sa zlodusima, jasno je zašto je i anđeoska konjica koju je vidio Zaharija »nestrpljiva da obiđe zemlju«.
Da četvera bojna kola iz posljednjega Zaharijina viđenja simboliziraju anđele, ne nagoviješta tek njihova sličnost Elizejevu viđenju, nego i anđelovo tumačenje da konji u obilazak kreću »pošto su stajali pred Gospodarem sve zemlje« – baš poput pripadnika vojske nebeske. Jedna od tih kola uspio je prikazati američki simbolist kojega su hvalili zbog »divote viđenja«. Koliko god je u »Sunčevim kolima« Pinckneya Marcius-Simonsa teško iščitati takvu nakanu, još je teže podudaranja njegove »kromatske fantazije« s fantastičnim Zaharijinim opisom pripisati slučaju. Ne samo da se iz zagasitih preljeva sutona kola s riđom zapregom dižu prema istoku, nego im je i jahač jedva zamjetan. Zna li se da je »divni kolorist« nastojao što znanstvenije prikazati »iščezavajuće anđele«, takvo paradoksalno kretanje Sunčevih kola poprima evanđeosku jasnoću: Bog svjetlom seže onamo gdje je već pao mrak, ali svoju putanju pritom ne mijenja.
»Isus nam je došao putom ljubavi; moramo hoditi u ljubavi da bismo ga dosegnuli«, zamijetila je Eurosia Fabris Barban, žena čija bi se životna putanja mogla iščitati kao niz paradoksa. Prije nego što se talijanska blaženica – rođena 1866., godinu prije Marcius-Simmonsa – udala za mlada udovca, kao majka se skrbila o njegovim kćerima; prije nego što je usvojila troje sirotih nećaka, rodila je sedmero djece; prije nego što je u vlastitom domu započela krojački apostolat za djevojke, polovicu je svojih potomaka ispratila u posvećeni život; prije nego što je postala zaštitnicom kateheta, završila je tek dva razreda osnovne škole. Bez pedagoškoga obrazovanja znala je da će mlade za poduku pridobiti dragošću; bez redovničkoga iskustva umjela je svakih deset minuta uroniti u razmatranje. Tajna »mame Rose« bila je u anđeoskoj znatiželji: »Da više razmišljamo o nebu, ne bismo toliko raspravljali o bijednim stvarima ovdje dolje.«
