»Protestantska etika i duh kapitalizma« (Protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus) jedno je od najpoznatijih djela sociologa Maxa Webera. Taj poznati znanstvenik govori u spomenutoj knjizi o dubokoj povezanosti vjere, religijski utemeljenih vrijednosti i ekonomije. Industrijalizacija u zapadnom svijetu (kapitalizam) prema njegovoj je analizi u dubokoj vezi s protestantizmom, koji na jednoj strani stavlja naglasak na dužnost svakoga pojedinca da se ostvari kroz svoj poziv ovdje i sada, a na drugoj strani očekuje od njega određenu vrstu umjerenoga načina života i socijalne osjetljivosti.
Život komunističkih diktatora
Smisao života leži u realizaciji darovanih talenata od Boga, ali i u humanom odnosu prema drugima, manje uspješnima. S obzirom na humanitarno djelovanje protestantskih uspješnih poduzetnika, ali i onih katoličkih u zapadnom svijetu, može se reći da Weber ima pravo kad veže poduzetništvo uz kršćansku etiku. Naime, prvotni cilj tržišne ekonomije, promatrajući s religijskoga aspekta, nije bio samo čisti profit, nego pokušaj realizacije vlastitih darova od Boga, vezano uz empatiju prema onima manje uspješnim. Štoviše, moglo bi se reći da je tržišna ekonomija, ako je socijalno osjetljiva, daleko humanija nego ona o kojoj govori socijalizam.
U komunističkim zemljama u kojima je uvelike protežiran socijalizam i državni kapital bilo je daleko manje socijalne osjetljivosti i ostvarenja općeprihvaćenih vrijednosti nego u socijalno osjetljivu kapitalizmu, kakav je danas u razvijenim zapadnim zemljama. U tim navodnim socijalno osjetljivim komunističkim zemljama profitirali su od rada samo oni vjerni vlasti, to jest komunističkim diktaturama. A o ideolozima lažne socijalne pravednosti da i ne govorimo. Život komunističkih diktatora, kojima su usta bila puna socijalne pravde i prava radničke kase, bio je daleko od onoga što se naziva socijalna pravednost i jednakost. O tome na poseban način svjedoče novija otkrića o životu Tita i njegovih suradnika, kao i onih drugih komunističkih despota širom svijeta. Naravno da od socijalne hladnoće, pohlepe, profita, izrabljivanja i egoizma nisu oslobođeni ni poslodavci u zapadnim socijalno osjetljivim zemljama. Nažalost, iznimaka je bilo i tada kao i danas, bolje rečeno pokušaja pojedinaca da brzo dođu do kapitala, ne obazirući se na dobro drugih, pogotovo vlastitih zaposlenika.
Simptom egocentričnoga poslovanja
Problem ne leži, gledajući s pozicije kršćanske etike, u tržišnoj ekonomiji, nego u tome je li poslodavac socijalno osjetljiv i pravedan ili je egocentrik bez empatije. Nažalost poduzetništvo, koje je trebalo, prihvaćajući kršćanske i općeprihvatljive vrijednosti, služiti dobru svakoga pojedinca, pretvaralo se često u divlji kapitalizam, u kojem na prvom mjestu ne stoji dobro društva i svakoga pojedinca, nego samo vlastiti interes. Najbolji primjer za to pružaju bivše komunističke, tranzicijske zemlje koje doživljavaju porast divljega kapitalizma, bez ikakve socijalne osjetljivosti.
Pravo imaju teoretičari koji upozoravaju da su političari i poduzetnici vrijedni pažnje samo ako su svjesni svoje odgovornosti za društvo, ako čine sve što je u njihovoj mogućnosti da pridonesu njegovu boljitku, a time i dobru svakoga pojedinca. Oni koji žive samo za vlastitu karijeru ili profit, ne obazirući se na ono što proživljavaju drugi građani, ne pridonose svjetlijoj budućnosti vlastitoga naroda. Štoviše, oni je svojim manipulativnim nastupima i izjavama sprječavaju.
Nažalost, Hrvatska pati i danas od toga simptoma egocentričnoga poslovanja, u kojem se daje prednost vlastitomu interesu pred onim zajedničkim. Političari ne mogu biti oslobođeni odgovornosti za loše ekonomsko stanje u državi jer su dužni kontrolirati pridonose li poslodavci društvu ili ga iskorištavaju. Naime, poduzeće koje ne pridonosi društvu nema ni razloga postojati. Poduzeće nije svrha samo sebi, ili bogaćenju pojedinaca, nego treba stajati u službi općega dobra. Govor pojedinih političara i poslodavaca kako Hrvatska ne može više funkcionirati bez uvezene radne snage treba biti podvrgnut ozbiljnoj analizi. Govoriti o nužnosti uvoza radne snage ne mora samo po sebi biti ništa loše. Naravno, ako je privreda toliko napredovala da njezine potrebe ne može zadovoljiti domicilno stanovništvo.
Nepotizam, klijentelizam i korupcija
Zamjena mladih
Opasan je govor koji naglašava samo nedostatak radne snage u državi, ali ne spominje uzroke i posljedice odlaska mladih Hrvata iz Hrvatske i BiH. Ako je cilj politike i poduzetništva dobiti pod svaku cijenu jeftinu radnu snagu, ignorirajući činjenicu da je taj nedostatak radne snage uvjetovan lošim plaćanjem domicilne populacije, što rezultira odlaskom mladih Hrvata u druge države, to postaje velik problem za društvo. Ni jednoj državi ne treba poduzetništvo koje na prvom mjestu ima vlastiti profit, a ne dobro društva. Poduzeća koja nisu sposobna plaćati svoje radnike da bi mogli pristojno živjeti nemaju nikakvu svrhovitost za društvo. Njihovo egzistiranje na račun uvoza jeftine radne snage čak je pogubno za državu jer im omogućava da dolaze do većega profita, i to na račun ubrzanijega iseljavanja domaćega stanovništva.
Oni koji glasno govore o nužnosti uvoza radne snage trebali bi se zapitati kako su se odnosili prema svojim zaposlenicima. Iseljavanje mladih obitelji iz Hrvatske i BiH nije nikakav hir, kako se može ponekad pročitati u medijima od neupućenih i neobjektivnih komentatora, nego želja da se obitelji omogući sigurniji i lakši život. Iz toga razloga, kao i avanturističkih pobuda, iseljavaju se ljudi i iz drugih europskih država, pa čak i onih bogatijih, ali ne u tolikom postotku kao iz Hrvatske i BiH. Vrijeme je da se politika ozbiljnije pozabavi odnosima između poduzetnika i radnika, da se stvori pošteniji odnos, kako se ne bi dogodilo da za desetak godina bude u potpunosti ovisna o uvezenoj radnoj snazi, koja će, ionako, kad dobije priliku, ići onamo gdje se nude uvjeti za bolji život. U tom bi slučaju Hrvatska postala samo tranzicijska zemlja.
Vrijeme je da se u Hrvatskoj shvati da se budućnost države ne može graditi samo na priči o domoljublju, uvjerenju da će mlade obitelji ostati u Hrvatskoj iz ljubavi prema državi, pa čak i kad su podcijenjeni i iskorišteni. Zamjena mladih iseljenih Hrvata uvezenom radnom snagom krije u sebi i određene probleme. S radnicima ili migrantima ne dolazi samo radna snaga, nego i ljudi sa svojom tradicijom i kulturom, koja se ponekad teško prilagođava modernim, liberalnim europskim stremljenjima. Mnoge bi europske zemlje danas bile zadovoljne lošijim ekonomskim stanjem kad bi se uspjele osloboditi nastalih problema.
Za dobro vlastitoga naroda
Naime, velik dio zapadnih političara tek sada kad je počeo rasti utjecaj radikalnoga islama i rigidne desnice počinje shvaćati da s useljenicima i migrantima ne dolaze samo ljudi koji žele bolji život, nego i oni koji misle da imaju pravo prilagođavati zapadnu civilizaciju vlastitim religijskim i kulturološkim vrijednostima. Mnoge su europske zemlje to shvatile kasno, vjerujući kako će se stranci vrlo brzo asimilirati. Hrvatska politika ne smije ponoviti istu pogrješku.
To vrijedi i za poduzetništvo koje često traži brz profit na račun dobra drugoga. Političari i poslodavci trebali bi imati na umu »zlatno pravilo« koje govori o etičkom ponašanju, upozoravajući pojedinca da u svoje djelovanje treba uvijek uključiti i dobro drugoga. Uostalom, Isus to u Matejevu evanđelju sažima u sljedećim riječima: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.« Nije na odmet prisjetiti se riječi poznatoga rimskoga cara i stoika Marka Aurelija da čovjek treba imati na umu kako je obvezan djelovati kao humano stvorenje.
U duhu evanđelja i stoicizma moglo bi se reći da je dužnost hrvatskih političara i poduzetnika, pa i svakoga drugoga odgovornoga u društvu, uključujući i crkvene poglavare, već na početku dana razmišljati o tome kako su dužni činiti sve za dobro vlastitoga naroda. Oni koji iz profitabilnih interesa pričaju puno o nužnosti uvoza radne snage, a ne čine ništa da zaustave iseljavanje hrvatske mladosti, očito nisu svjesni svoje odgovornosti.
