Nije lako promišljati o nebu i svijetu koji je onkraj vidljivosti ljudskomu oku. Problematično je zamišljati nebo u kategorijama onoga što čovjek živi već na zemlji. Iz toga se razloga često može čuti kako ljudi, živeći na zemlji, kao da na neki način kreiraju ono što će jednoga dana živjeti u nebu, a pri tome zaborave da prečesto stvarnost zemaljskoga i odveć prizemnoga miješaju ili mijenjaju za onu nebesku.
Istina, nebo se gradi na zemlji, no valja objasniti načine te gradnje. Potvrđuje to i evanđeoski ulomak Markova evanđelja koji je usmjeren na prikaz Jakovljeve i Ivanove želje da s Kristom budu djelitelji konačnoga ili mesijanskoga suda.
Postati dionikom neba dar je Božje milosti
Naime, govor o sjedenju s Kristom u slavi izravan je govor o ponovnom Kristovu dolasku i sudu koji se zbiva u snazi Kristova uskrsnuća. I uistinu čovjek se može upitati što je u tome loše te u čemu oni griješe. Odgovor, čini se, nameće se upravo u činjenici ljudskih čežnja i težnja da zemaljska stvarnost dijeljenja vlasti i upravljanja bude prenesena automatski na onu nebeskoga predznaka. Međutim, postati dionikom neba nije nešto što čovjek može sam sebi dati ili tek dogovoriti, nego je činjenica dara Božje milosti. Krist stoga na molbu učenika da dijele s njim vlast o posljednjem sudu odgovara negativno, ali ih upućuje i na način kako se dolazi do neba.
Biti dionikom neba stvar je čovjekova voljna predanja Bogu i preuzimanja Kristova životnoga puta. To na simboličan način prikazuje čaša koju učenici imaju ispiti. Jer čaša je to dioništva u otajstvu Krista koji je sam dragovoljno ispio čašu muke i predanja očevoj volji. Budu li dragovoljno na sebe preuzeli istu logiku života po uzoru na Krista, učenici mogu postati i dionici njegove slave. Stoga u posljednjoj dionici evanđeoskoga teksta Krist svoje učenike na još konkretniji način uvodi u načine dolaska do nebeske slave za kojom vrlo vjerojatno i sami žude, no nisu do kraja svjesni načina na koji se do nje dolazi.
Vladati zapravo znači služiti
Ulazak u prostore Božje vladavine neizbježno će značiti i preuzimanje logike Kristove vladavine na zemlji. Kristov stil života i način uspostave Božjega kraljevstva koji je svojim dolaskom u svijet navijestio odlikovao se prije svega životom služenja braći ljudima. Stoga vladati zapravo znači služiti. Onaj tko svoje poslanje u svijetu poima na način služenja, taj istinski vlada. Put je to življenja novine kraljevstva Božjega na zemlji. Iz toga je razloga svaki pokušaj materijaliziranja govora o kraljevstvu Božjem doista poguban i pogrješan. Drugim riječima, načini na koje svijet poima vladavinu novoga Božjega kraljevstva nisu uskladivi s novinom života koji Bog daje u Kristu.
Crkva tako kroz stoljeća propovijeda o važnosti života usmjerenoga k vrijednostima koje su neprolazne jer imaju nematerijalni predznak. Vrijednosti su to poput služenja ljudima iz čiste ljubavi, bez ikakve koristi. Ili pak život u istini unatoč tomu što mnogi ljudi tako ne žele živjeti. Još konkretnije, kada svi čine nešto loše te to već postaje trend, vjernik, zato što živi nadahnut evanđeljem, ne pristaje na takvu logiku života, nego u snazi molitve i iskrena odnosa s Bogom živi drugi stil života. Vjernik tako izgara za evanđeoski ideal novoga svijeta koji samo Bog daje, a kojemu je začetak u čestitom i moralnom životu pojedinca. Životu koji započinje na zemlji, a svoj uvir ima u vječnom zajedništvu s Bogom u nebu.
Doći do neba nije nemoguće
Život na temelju evanđeoskih ideala i vrijednosti često je život koji je usredotočen na oponašanje logike Kristova stila života. Život je to koji je uvijek bio obilježen proegzistentnim življenjem, ili jednostavnije rečeno, življenjem za drugoga. Zato evanđelist Krista prikazuje kao onoga koji život daje kao otkupninu za mnoge. Služeći se slikom grčko-rimskoga svijeta gdje su se robovi kupovali i otkupljivali, evanđelist tako pokazuje da je Kristova smrt na neki način cijena ljudske slobode. Krist umire kako bi svakoga čovjeka oslobodio ropstva grijeha i vlasti tame. To čini na način da sebe dragovoljno predaje u smrt. Pravedan za nepravedne. Upravo je to često slučaj i s običnim Kristovim nasljedovateljima danas.
Vjernik sebe često predaje do krajnjih granica kako bi drugi koji mu je istinski blizak živio. Majka i otac tako daju sve od sebe kako bi podigli svoju djecu na noge. Suprug ljubi svoju ženu do granica iznemoglosti ne bi li joj pokazao da mu je stalo do nje i njihova braka. Majka do zadnjega atoma svojega majčinstva vodi marno brigu o svojem kućanstvu jer joj je stalo do mira i blagostanja svoje obitelji. Sve to na kraju pokazuje da doći do neba nije nemoguće, ali se onamo ne dolazi bez istinskoga života u istini Kristova evanđelja već sada i ovdje. Život je to koji ima samo jedan zajednički nazivnik, a to je služenje u ljubavi. Onaj tko drugoga ljubi i služi mu po uzoru na Krista nema razloga za strah od suda jer preuzevši na sebe logiku novoga Božjega svijeta, on ga već gradi te živi radosno iščekujući radost koja nema prestanka.
