Vratila me unučad među životinje. Mislim u zoovrt, u kojem nisam bio od djetinjstva vlastite djece, ali ga i dalje svejedno najbolje pamtim iz svoga djetinjstva kada sam tu »hodočastio« u proljetno-jesenskim ciklusima, »osobno poznajući« sve ondašnje morske lavove, majmune i druge omiljene mi stvorove. Dok zadivljen promatram nove i prostrane safari-nastambe za životinje (s toliko pošumljenih skrovišta da mi je za neke životinje ostalo sasvim upitno postoje li zaista tu, osim na natpisu), prisjećam se kako su u mojem djetinjstvu i golemi medvjedi svednevice prebivali u kavezu manjem od predsoblja stana današnjih političkih i tajkunskih bonvivana. Sve u duhu socijalizma, lavovi su imali ponajveće »stanove«, ali također vrlo skromne u odnosu na današnje zoorezidencije. Neke se stvari ipak nisu promijenile pa me iz djedovske zamišljenosti, zalutale u vlastitu djetinjstvu, u zbilju vraća rasprava unuka pred kavezom majmuna…
– Ovaj mali majmun je najljepši! – viče mali unuk Jura.
– Nije, vidi onoga koji visi na jednoj ruci, kako je jak! Kao Hulk! Kao Shrek! – kontrira mu nešto stariji David, a još starija sedmašica Mirta odabrala je majmunicu, koja u svom krilu krije mikromajmunčića očiju većih od glave. Naravno, svima su najružniji majmuni skutreni u kakvu kutu, mrgodni i »zgužvani«, vjerojatno stari, teški već i sebi samima.
Prisjećajući se kako sam kao klinac bio potpuno isti kao moji unuci (samo što sam životinje uspoređivao s Popajem i Tarzanom), prvi put počinjem promatrati životinje drugim očima, »novima« (unatoč mreni koja mi se na njih lagano navukla)… Počinjem se pitati kako bi nama, ljudima, bilo da nas netko gleda u kavezima, makar kako udobnima i velikima? Još k tomu gole golcate! Prvi put u zoovrtu »progledao sam« pa shvaćam da su i ti majmuni, ti lavovi, sve te hijene i medvjedi… goli. I kao takvi »ponuđeni« na poglede, oglede, ocjene i procjene! Ufff… Bože, hvala ti što nisam na njihovu mjestu.
– A ja ću, kad narastem, postati misionar! – eto opet Davida, na sav glas, s vrha lavlje nastambe. – Pa ću onda tamo izbliza vidjeti prave lavove, ne samo ove pospane u kavezu… Ja ću biti misionar!
– Ma kakav misionar?! – i nehotice mi se otme. – Pa ne ćeš valjda svoga djeda i baku ostaviti? Zar nismo dogovorili da ćeš ti biti doktor, kirurg? Ili makar programer, što li ono, za mobitele i te tvoje sprave… Bit ćeš »misionar« i tu, doma, i tu je sve manje vjernika…
– Čini se da čak ni ti, djedice – oglasi se umilno naša sedmašica – nisi danas na misi bio baš dokraja skoncentriran?… Nisi čuo u evanđelju da »tko hoće biti najveći, mora svima biti poslužitelj«? Sigurno nije slučajno, mislim si, da je baš to čitanje odabrano za Misijsku nedjelju. Koja je baš danas!
Uhhh… Osjetih nelagodu baš kao da sam onaj »goli« medvjed, ona ružna stara gorila… Kako li me je samo mala prozrela i »gola« vidjela!
