Kako se približavamo Svim svetima, zanima me završi li netko u paklu jer se nitko nije molio za tu osobu, jer nije imao potomke ili bliže rođake i nitko nije uplaćivao misu za tu osobu?
Kristijan
Slobodno kažemo da nema osoba za koje nitko ne moli, bez obzira jesu li živjele same, posebno ne iz perspektive naše vjerničke zajednice u kojoj se svakodnevno moli za sve ljude, žive i mrtve, za vjernike i nevjernike. Crkva sve nas potiče da molimo za pokojne. Katekizam Katoličke Crkve (broj 1031) kaže da »možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu« te da se taj nauk »također oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: ‘Zato je [Juda Makabejac] za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi’ (2 Mak 12, 46)«. »Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga.
Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: ‘Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve’« (KKC, 1032). Što se pakla tiče i tu je stajalište Crkve jasno: »Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i blaženstvo, za što je stvoren i za čime teži« (KKC, br. 1035). »Crkva moli da se nitko ne izgubi: ‘Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe.’ Ako je istina da se nitko ne može sam spasiti, jednako je istina da Bog hoće ‘da se svi ljudi spase’ (1 Tim 2, 4) i da je njemu ‘sve moguće’ (Mt 19, 26).«
Smije li se izbjegavati primanje pričesti od vjernika laika?
U mojoj župi nedjeljom na misi pričešćuju i vjernici laici. Nije mi baš drago primiti pričest iz njihovih ruku. Je li u redu da uvijek stojim u redu gdje pričešćuje svećenik ili bih trebala osjećati zbog toga neku krivnju?
Čitateljica
Ne bismo htjeli u Vama pobuđivati bilo kakav osjećaj krivnje ako se ne osjećate dobro primajući pričest od vjernika laika koji za to imaju službeno crkveno dopuštenje. Ako ste tako mirniji i pričest primate pobožnije, ni mi nemamo razloga za bilo kakve drugačije sugestije. Vaše nam pismo ipak na neki način naznačuje da se ne osjećate baš dobro jer na neki način ne iskazujte pozitivno stajalište o drugima.
Isus nas je naučio, a evanđelist Luka zapisao: »I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. (…) Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6, 31. 36). Možda Vas i taj evanđeoski citat potakne na razmišljanje, pa čak i na promjenu stajališta. Možda bi Vam drago bilo i pročitati članke u liturgijsko-pastoralnom listu »Živo vrelo« koje je posvećeno služiteljima pričesti (8/2008).
