– Pa stari, otkud ti na Kaptolu? – iskreno se iznenađujem kad na »izlaznim vratima« Dolca susrećem staroga znanca Drageca pa ga radosno izazivam kao u mlađim danima: – Jesi zalutao, izgubio se? Ili si to već išao na uvertiru, predigru Svih svetih, malo okopati oko plastičnoga cvijeća deset dana uoči Dušnoga?
– Sprovod… Sprovodi… – ne sasvim tužno, sa smiješkom prihvaća bačenu rukavicu. – Bio sam na sprovodu. I danas, i prošli tjedan, i još dvaput u prošlom mjesecu… Svaki tjedan, sprovod jedan!
– Tja, moj Gec… Stigla jesen, doba berbe… – prodajem bradate šale do daske izbrijanu Dragecu, »zbigecanu« kao da je tek zakoračio u mlađe srednje godine i još privlači ičije poglede.
– A ovaj sprovod danas – značajno će – umrla ženska mlađa od mene!
– Hm, to i nije neki ekstra slučaj ili osmo svjetsko čudo, ipak i ti imaš već blizu sedamdeset…
– Pa što onda, kad sam od svih na sprovodu ja bio valjda najmlađi!
– Što se onda čudiš da si svaki tjedan na sprovodu? Stalno ćeš ići po sprovodima kad si u društvu takvih veterana, da ne velim »mrelaca«. Trebaš se okružiti mladima pa ne ćeš svakog tjedna hodočastiti po grobljima!
– A ne, ne… Ni to ne bi valjalo! – iznenađuje me Gec kad sam već mislio da sam mu zadao posljednji udarac. – Takvi, mislim mladi, bi mi onda uvijek govorili: »Sad si ti na redu«… Hvala lijepo! A priznat ću ti, nije mi ni ovako svejedno kad na groblju svećenik veli da se pomolimo za prvoga među nama koji će…
– …Trčati nebeskim poljanama? – dovrših pa se rastasmo u prijateljskom smijehu (mrvu nalik na kiselu papriku).
Kao i vama sada, dragi čitatelji, istu ovu zgodu prepričavam i svojoj najdražoj ženici Jelici, uvijek spremnoj za doskočice…
– Aha, sad ja znam zašto ti imaš tolike mlade prijatelje i još više prijateljice! – iznenađuje me moja nikad ljubomorna ženica, kako li je samo došla do tih »podataka«. – Ja pomislila kako se ti želiš uz njih pomladiti, a sve je to samo zato da budeš siguran da će te imati tko ispratiti kad »dođeš na red«! Samo zato da na sprovodu imaš više od sedmero ljudi, koliko nas je bilo na sprovodu starog susjeda Pereka. A navodno je on i djecu imao, ali kći je još davno pokopao, a sin… Taj vjerojatno još nije dobio informaciju da mu je tatek umro, jer je davno otišao po bijelim svjetovima. Kažu da mu je prva žena bila Kineskinja, a ova druga s kojom se još nije rastao, ali više ne žive zajedno, ta je navodno tu na Bukovcu, veli susjeda Štefica, ali…
– Dobro, no dobro… sunce moje – mekim riječima obuzdavam bujicu – ne trebam sad još istragu, potjeru i provjereno o susjedu, dovoljna mi je sisvetska šetnja koridorima cvijeća i svijeća da znam »svoj red«, ali i to kako se često ide i »preko reda«… Zato, ne gurajmo se!
