Sjeveroistočno od Splita na udaljenosti od pet kilometara smješten je bajkoviti grad Solin. Brda ga grle i čuvaju, more ga umiva, a slatka voda napaja plodno polje. Zelenilo, voda, kamen – sve satkano u prirodnu ljepotu. Raskrižje je prema Splitu, Trogiru i Klisu, površina mu je 18 četvornih kilometara, a povijest protkana posebnim nitima kao malo kojemu mjestu u Hrvatskoj. U svojoj bogatoj prošlosti Solin je bio mučenički i pobjednički, jer njegova ljepota privlačila je sve vlasti koje su nadzirale te krajeve. Prije Kristova rođenja bio je važna luka i trgovište na istočnoj obali Jadranskoga mora, a u početcima širenja kršćanstva u tom gradu su bile ustrojene crkvene općine i biskupije. Sa Solinom se povezuju posebno biskup sv. Dujam i sv. Staš te brojni kršćanski mučenici, posebno u ranom kršćanskom razdoblju. Godine 1911. dobio je svoju župu, a redovnice služavke Maloga Isusa ondje su 1937. osnovale svoj samostan sv. Rafaela u kojemu su neko vrijeme držale dječje zabaviše, a poslije su njegovale djecu s teškoćama u razvoju i pomagale u župi, osobito kao vjeroučiteljice.
U novijoj povijesti u Solinu je 1976. održan prvi velezbor katoličkih vjernika iz svih hrvatskih krajeva kao početak slavlja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. U solinskom prasvetištu Gospe od Otoka pred crkvom je 4. listopada 1998. papa sv. Ivan Pavao II. predvodio misno slavlje. Bogatu solinsku prošlost okrunjuju današnji pastoralci župnik don Ranko Vidović i župni vikar don Nikola Mihačić.
Osebujni i samozatajni župnik Ranko Vidović iskusni je pastoralac. Čita znakove vremena, posvećuje sav svoj život župnoj zajednici i potrebama župljana koji su mu povjereni. U predstavljanju župe ističe da je to najmlađa župa te da su potrebe velike. »Na području župe prema našoj statistici za blagoslova obitelji imamo oko 3900 katoličkih obitelji, a u prosjeku u svakoj obitelji živi oko tri i pol do četiri člana«, navodi župnik Vidović. »To je najmlađi grad u Hrvatskoj, pa tako i župa, jer je prosječna dob župljana oko 35 godina. U prošloj godini imali smo 156 krštenih. U matice umrlih upisane su 53 osobe. Krizmanika je bilo 164, a prvopričesnika 194. U župi su bila 64 vjenčanja. Dakle, župa je u plusu.« Župnik Vidović ističe da je malo nezgodno voditi statistiku stanovnika jer to je grad u kojem se događaju neprestana kretanja.
Uz župu, tu je i svetište, što zahtijeva dodatni pastoral. »Što se tiče svetišta, to nas tek čeka, jer do sada svetište nije bilo živo, za razliku od župe koja egzistira. Do Domovinskoga rata nije bila velika župa pa su i potrebe bile manje, zapravo nije bilo velike potrebe ni za crkvom. No danas ova crkva nije ni kapelica za potrebe župe po svom prostoru. Jer u mnogim stvarima župa je dosta živa. Radi se na svim poljima, s obiteljima, s mladima, nastojimo doći do bolesnika, zapravo do svih potrebitih. Sa zajednicom Božanskoga milosrđa pomalo obilazimo župljane. Tu je još obiteljska zajednica, zatim zajednica mladih, zborovi i niz drugih zajednica jer za sve smo otvoreni i sve okupljamo«, navodi župnik Vidović. Nedjeljom kroz godinu u župi se slave četiri mise, a ljeti tri jer crkva ne može primiti broj vjernika koji dođe, a i nezgodno je kad su ljetne vrućine. Zapravo, mi smo četiri-pet mjeseci vani, na otvorenom imamo misu. Dovoljno je napomenuti da nas dvojica pričešćujemo po petnaestak minuta. Za vrijeme mise bude i petstotinjak pričesti. Ohrabrujuće je što se ovdje ljudi pričešćuju i ispovijedaju. Pola sata prije svake mise imamo redovito ispovijedi. Tu su još dvojica starijih svećenika koji nam pomažu. Ako Bog da, čekamo da se dovrši bazilika pa da barem imamo svaki dan nekoliko sati ispovjednika na raspolaganju. Tu bude puno duhovnih razgovora. Neprestano ljudi traže, i kad sam fizički umoran, osjetim radost i prezadovoljan liježem. Isto su tako i župni vikari na raspolaganju. Neprestano ljudi traže duhovnu okrjepu. Zapravo, lijepo je što ljudi prepoznaju da mogu doći k svećeniku. Ne želim se rješavati olako ljudi. Nažalost, i svećenici to čine u nedostatku vremena, dakle olako ih se rješavaju, a onda ih izgube. Ljudi traže odgovor od Krista preko svećenika. Kao svećeniku teško mi je kad vidim gdje je čovjek, želim mu pomoći, a on ne prima odgovor. Najteže mi je kad točno vidim gdje je osoba, a ne će napraviti pomak dalje. Osobno, nastojim konkretizirati životne stvarnosti, jer lako je naučiti nešto i citirati. Ali ljudi to ne traže, nego izravan govor.«
Iskusni pastoralac Vidović ističe da današnji čovjek postavlja pitanje svećeniku: A što ti kažeš? »Ponekad pokušavamo svoje propovijedi oplemeniti citatima, uljepšavamo ih, a ne gledamo stvarnost. Isto tako, naši političari govore da je sve bajno, grad po mjeri čovjeka. No poznajem ljude iznutra, stanje je drukčije. Pitanje je unutarnjega sadržaja. Uvijek polazim od sebe i onoga čovjeka ispred sebe. Tako gledam i na obitelji s kojima nastojim raditi, osnaživati njihovu duhovnu nutrinu. Polazim od toga da su za sadržaj najodgovorniji muž i žena. Bog sve temelji na otčinstvu i majčinstvu. Ako je tu loš odnos, što će onda oni dati svojoj djeci. Primjerice, ako se supružnici međusobno vrijeđaju, a dijete u tome raste, nameće se logično pitanje o kojem se malo promišlja, a to je sve veći broj današnjih neženja. Djeca sebi postavljaju pitanje: ‘Što ću se ženiti i imati takav brak kakav imaju moji roditelji.’ Izvlačimo se na ekonomsku situaciju, no ona nije presudna za brak. Ljubav je temelj i oni koji žive u ljubavi nisu se bojali niti se boje života. Ako dijete nema uporišne točke, nije ljubljeno na pravi način, teško se kasnije snalazi. Mnogi traže Boga, a kako doći do njega? Roditelji trebaju biti Božja ljubav koja se prenosi na djecu. K tomu, premalo se odgajaju za strpljenje i križ.« Zauzeti župnik Vidović ističe da su ljudi prepoznali mogućnost da mogu nešto dobiti. »Čak i oni koji su bili tvrdi, koji nisu naučili da netko dodiruje njihovo srce, kad ga se izravno dotakne, počinju drukčije razmišljati«, navodi župnik Vidović.
Župni vikar Nikola Mihačić bio je nadbiskupov tajnik dvije godine. »Prošle sam godine došao za vikara, dakle tu sam već punu godinu dana«, navodi on. »Bilo je to veliko iskustvo, upoznavanje biskupije, svećenika, pastoralnih modela. Pomažem župniku, zapravo radim prema dogovoru sve što spada na župnoga vikara. Župa je pastoralno jako zahtjevna. Tu imam župni vjeronauk za prvi razred srednje škole, zatim peti razred osnovne škole, a predajem i u Osnovnoj školi kraljice Jelene. Prisutan sam u pripravi pričesnika. K tomu, vodim brigu oko ministranata. Imamo ih šezdesetak i okupljamo se subotom. Nažalost, ograničeni smo prostorom jer naša je župna crkva zapravo kapela. To nas ograničava, ne možemo smjestiti desetak ministranata oko oltara, a dolazi ih sve više i više. Nekako smo to rasporedili na svim misama. Djeca su jako otvorena i prekrasno je raditi s njima. Njima je velika stvar da se malo okupimo, družimo. Premda su to jednostavne stvari, njima to odgovara i sretni su i rado dolaze na ministrantske susrete.«
Posebnost su župe brojni aktivni vjernici laici. Među njima je Željko Gudelj koji ima svoju tvrtku, otac je troje djece. »Tu sam u župi već 17 godina«, navodi Gudelj. »Premda je to bilo dosta zapušteno mjesto, poslije Domovinskoga rata Solin je doživio razvoj. Prvotno, uredio se Gospin Otok, počele su se graditi zgrade, dakle stanovi za one koji su se doseljavali. To je relativno blizu Splita i naglo se počelo širiti mjesto što se tiče naseljavanja. Danas je to najmlađi grad u Hrvatskoj po prosjeku godina stanovnika. Zapravo, tu je zemljište jeftinije, a istodobno je blizu Splita. Tako se doselilo puno mlađih obitelji, jer mnogi se doseljavaju iz samoga Splita. Što se tiče gospodarstva u Solinu, tu je dio onih na državnom proračunu, zatim je dio onih koji rade privatno, a tu su i veće tvrtke koje posluju. Zatim trgovine kao i svagdje u Hrvatskoj te manji broj umirovljenika. U posljednje vrijeme počelo je s turizmom.«
Pastoralni vijećnik Gudelj ističe da su mu djeca već veća, kći je završila studij, drugi sin će uskoro diplomirati, a treći je četvrta godina fakulteta. »Vjerujem da tko hoće raditi uvijek može naći posla. Plaće su često male, osobito za niže obrazovane, ali posla se uvijek može naći. Kad gledam realno stanje i promišljam, može se puno više učiniti, mislim da ima puno mogućnosti i da se ljudi ne bi trebali iseljavati. Politika, bez obzira tko je na vlasti, zanemarila je ono osnovno, a to je opstanak naroda. Ne poduzima se dovoljno da se zaustavi iseljavanje i ne promišlja se budućnost. I demografska politika ide u pogrješnom pravcu jer nema prave dugoročne strategije.« Aktivni župljanin Gudelj ističe da mediji namjerno povećavaju crnilo. »Zapravo sve prikazuju crno, za njih jednostavno ne postoji svjetlost. Mediji često prikazuju kao da se u Hrvatskoj ne isplati živjeti i da je država nastala slučajno, a zaboravljaju žrtve. Razočaran sam i onim medijima koji bi trebali biti prohrvatski orijentirani. Premalo je umjerenih i odmjerenih priloga, onih koji su realni. No to je sve kratkoročno, jer tko je s Kristom, uvijek dugoročno dobiva.« Gudelj ističe da se danas traži brzo rješenje pa i vjernici ponekad upadaju u tu zamku. »Ljudi su nepoučeni u svojoj vjeri, traže instantno rješenje, nisu spremni shvatiti da se oni moraju mijenjati i da nema brzih rješenja. To je pogrješno i u pobožnosti. Zapravo, u ljudima je problem, jer Bog je uvijek spreman pomoći. Treba vjerovati i biti ustrajan.«
Uz Željka je supruga Jelena Gudelj, pravnica. Kao bračni par oni su voditelji tečajeva za zaručnike. Svjedočeći o svojoj obitelji, Jelena ističe: »Dok su djeca bila manja, redovito smo ih vodili u crkvu i njegovali zajedničku obiteljsku molitvu. Ispočetka je bilo otpora, ali bili smo uporni. To je temelj na kojem opstajemo, bitno je to za naš život. Svojim primjerom pokazivali smo i normalno je da su to djeca usvajala.« Aktivna vjernica Gudelj navodi da u zaručničkim tečajevima iznose pretežno svoje iskustvo. »Budući da živimo u svijetu u kojem se rastave događaju, očito je da ljudi nezreli ulaze u brak. Zapravo, premalo su spremni žrtvovati se za druge, jednostavno nema tolerancije.« Bračni drugovi Gudelj članovi su zajednice »Molitva i riječ« kojoj je sjedište u Splitu. »Ima nas pedeset članova, a današnje su potrebe jako velike. Nemamo toliko volontera kolike su potrebe i potražnja, brojni traže duhovnu terapiju. Stoga najčešće radimo sa skupinama, jer potrebe su velike. Mnogi su nesretni u sebi, a malo im treba da iziđu iz svoga problema.« Bračni par Gudelj ističe da redovito mole s djecom krunicu. Nije to, kako ističu samo tradicionalno, nego to je život.
U Solinu od 1937. djeluju redovnice služavke Maloga Isusa. U samostanu su 22 redovnice i vode brigu za 20 štićenika, osoba s mentalnim teškoćama. S. Roka Ćubelić djeluje u župi, predaje vjeronauk u školi, vodi dječji zbor i katehezu. »Dječji zbor okupi od 90 do 100 članova i pjevamo Bogu na slavu«, navodi redovnica Ćubelić. »Imamo skupinu prijatelja Maloga Isusa, sastajemo se, molimo krunicu. Djeca subotom dolaze na probe, ima ih svih uzrasta, od tri-četiri godine do onih koji idu u srednju školu. Ovdje je puno toga što čini župu aktivnom, počevši od onih najmlađih. U ovoj godini imali smo 194 prvopričesnika. Isto tako držim katehezu za učenike od prvoga do četvrtoga razreda. Ponekad je nezgodno jer nemamo odgovarajućega prostora. Ali hvala Bogu, odaziv je jako dobar. Zapravo, kad promatram, prije su roditelji vodili djecu, a sada djeca vode roditelje u crkvu.«
Maja Dolić profesorica je hrvatskoga i talijanskoga jezika i književnosti. Vodi »Papa band« koji je osnovan 1998. prigodom posjeta pape Ivana Pavla II. solinskomu marijanskomu svetištu kad su predvodili pjevanje. Isto tako pjevali su prigodom papina pohoda Dubrovniku 2003. »Tada je sveti otac uputio važnu poruku mladima i njemu u zahvalnost kao nebeskomu zaštitniku molimo i pjevamo, a posebno našoj zaštitnici Majci Božjoj«, navodi profesorica Dolić. Kroz bend je prošlo više od 80 mladih, a trenutačno okupljaju 21 člana. Izdali su pet nosača zvuka. »Sve su naše pjesme zahvala i molitva zaštitnici. Već devetnaest godina organiziramo festival ‘Papa-fest’ na kojem sudjeluju skupine iz cijele Hrvatske te Hrvati koji žive izvan granica Hrvatske. Na probama se družimo i atmosfera je kao mala obiteljska zajednica. Vjetar u leđa su nam župnik i župni vikar.« Pjevali su u brojnim mjestima i gradovima, a redovito nastupaju na molitvenim susretima i euharistijskim slavljima u Solinu, na koncertima i drugim kulturnim priredbama. Gostovali su po Hrvatskoj, zatim Americi, Njemačkoj.
Anita i Josip Strujić vode obiteljsku zajednicu u župi Gospe od Otoka. Anita je liječnica i radi u obiteljskom savjetovalištu u Nadbiskupiji, a Josip je magistar prometnih znanosti. »Prije 12 godina osnovali smo obiteljsku zajednicu, bilo je 60-ak članova«, navodi Josip Strujić. »Otkad je došao župnik don Ranko, sastajemo se dvaput mjesečno i trenutačno okupljamo stotinjak bračnih parova. Polazimo od toga da su mlade obitelji često prepuštene same sebi. Zato krećemo od upoznavanja, razgovora, pričanja o problemima. A temelj zajedništva je molitva. Kad se mladi vjenčaju, počinju problemi, a kao da ne znaju da treba ući u kompromis i dijeliti. U našim susretima jednom je biblijski susret sa župnikom, a drugi put misa s bračnim parovima i djecom uz blagoslov djece i agape – zajedničko druženje. Župnik uvijek odabere odlomak Svetoga pisma koji ‘razlomi’ na poseban način, nastojeći to aktualizirati u životu bračnoga para i obiteljskih odnosa. Takva njegova razmatranja ostavljaju dubok trag u srcima i životu nazočnih. Isto tako za vrijeme mise župnik nam ističe ljepotu euharistijskoga slavlja kao najvažnijega trenutka u životu obitelji – susreta sa živim Isusom Kristom. Plod takvih susreta zaista su velike promjene u životu mnogih, mnoge su obitelji ponovno počele zajedno moliti krunicu. Na to ih posebno potiče iskustvo iz župnikova djetinjstva o kojem on često svjedoči pričajući nam o tome kako se svake večeri čula tiha molitva krunice pod prozorima seoskih domova. Na susretima bračni parovi često svjedoče o svojim iskustvima rasta u vjeri, rješavanja mnogih obiteljskih poteškoća, što bude poticaj i primjer mladim parovima. Polazimo od toga da je obitelj put Crkve i budućnost svijeta, a onda je rad s obiteljima i bračnim parovima najvažniji dio suvremenoga pastorala. Hvala Bogu da se to kod nas u župi nastoji provesti u djelo. Tu su brojni bračni parovi na koje se župnik uvijek može osloniti, zapravo za bilo kakvu aktivnost u župi, počevši od organiziranja cjelonoćnoga bdjenja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, organiziranja procesija, misnih čitanja, pjevanja, predvođenja krunice u crkvi. To je ljepota i zahvalnost Bogu što smo dionici ovoga predivnoga Gospina prasvetišta, kolijevke hrvatske vjere i državnosti«, zaključuje Strujić. Bračni drugovi Strujić ujedno su i članovi župnoga pjevačkoga zbora koji vodi Danijela Petrušić. Ističu da vodi zbor na poseban način jer uvijek nastoji naglasiti ono duhovno što daje snagu i spaja ljude. Za članove zbora organiziraju se i duhovne obnove, hodočašća i druženja.
Profesor povijesti i geografije Ivica Zrinušić voditelj je zajednice Božjega milosrđa. Otac je troje djece. »Imamo 120-ak članova i svaki petak u satu milosrđa imamo krunicu«, navodi Zrinušić. »Bude nas redovito na svakom susretu do pedesetak. Isto tako, zajednički idemo na hodočašća, a bili smo i na Nacionalnom kongresu u Nacionalnom svetištu Marija Bistrica. Uveli smo i pobožnost prvih petaka. Sudjelujemo u duhovnim programima u zaštiti dostojanstva ljudskoga života od začeća do naravne smrti. Tako je dio naših članova uključen u akciji ‘Četrdeset dana za život’. Molimo, sudjelujemo u bdjenjima uz podršku župnika. Isto tako i naša župa sudjeluje u međunarodnoj inicijativi ‘Iskra milosrđa’. Sljedeća nam je nakana krenuti na teren, među potrebite, i to s djelima milosrđa. U dogovoru sa župnikom i župnim vikarom, od kojih imamo iznimnu podršku, prikupljamo podatke o potrebitima te želimo ići među njih i aktivno im pomagati.«
