»Dodir anđela« čini se podjednako dobrim imenom za kozmetički salon i za iscjeliteljski obrt. No dodir biblijskih anđela malokad donosi njegu ili zdravlje. Premda Gospodin svojim štićenicima obećava da će ih dusi »na rukama nositi« baš kao i siromašnoga Lazara, anđeoske ruke okrijepile su tek Daniela, a izbavile samo Lotovu obitelj. S mnogo manje nježnosti anđeli su budili Iliju i Petra, kao što su i Izaiju očistili gorućom žeravom, a Ivana nahranili gorkom knjigom. Zna li se pak da je i bogobojaznomu praocu Izraelaca duh iščašio kuk, ne će začuditi žestina kojom su anđeli spopadali Izraelove nevjerne sinove ili bezbožne neprijatelje. Dok Knjiga o Samuelu potvrđuje da se anđeoska ruka krije iza kuge koja vazda »ide pred Bogom«, simptome te neobične pošasti prvi najavljuje Zaharija, a prvi slučaj dokumentiraju obje knjige o Makabejcima. Riječ je o smrti nitkova koji »poraste sve do Nebeske vojske?« – Antioha IV. Epifana.
Iako pisac Prve knjige o Makabejcima u Antiohovoj dijagnozi navodi jad, tugu i tjeskobu, a njegov nastavljač domeće crve, gnjilež i bolove, dvojica su autora ipak suglasna u dvojemu: nakon što ga je sam Gospodin udario »nevidljivom bolešću« bezbožnik je spoznao svoj grijeh. Stoga će i njegov »anđeo nesreće« prije biti udaljeni učitelj negoli bliski mučitelj. Upravo je takvu, tihu duhovnu prisutnost uljem na kartonu nagovijestio norveški slikar glasovit uglavnom po »Vrisku«.
Ne samo da se »Anđeo smrti« Edvarda Muncha čini tek nedovršenim detaljem interijera istoimene »duševne slike«, nego se i njegova kamena mirnoća zrcali u »poluapstraktnom« plavilu samrtne postelje. Ipak, slici ne manjka ni simbolističke domišljenosti ni ekspresionističke uvjerljivosti. »Anđeli bolesti, ludosti i smrti čuvali su moju kolijevku«, reći će »majstor tjeskobe«. No njegov anđeo veli i više: makar je izdignut na postolju, ruke mu iščekuju zagrljaj.
Svjesna da je očekuje smrtni zagrljaj plinske komore, Natalia Tułasiewicz na Veliki se petak 1945. popela na postolje u jednoj baraci nacističkoga logora u Ravensbrücku i održala nagovor o Kristovoj muci i uskrsnuću. Kako su zvučale riječi koje je poljska blaženica izgovorila neposredno prije svoje muke – i godinu nakon smrti Edvarda Muncha – nagoviještaju misli koje je bilježila sve do uhićenja zbog tajnoga laičkoga apostolata među prisilnim radnicima. »Ne može se živjeti s mržnjom, mržnja uvijek vodi u smrt, čovjek u punini živi samo i jedino s ljubavlju.« No to nisu bile pobožne floskule, nego proživljeno svjedočanstvo: mlada učiteljica unatoč neprestanim mučenjima nije prestajala moliti za Nijemce, ali ni tjeskobne sulogorašice podučavati književnosti i povijesti. »Ljubim zemlju, ali ne sramim se te ljubavi jer kroz zemlju sam uzljubila nebo!« uvjerljivo je »teocentrična humanistkinja« domislila svrhu anđeoskoga dodira.
