»U početcima pravnoga studija u Zagrebu jest kanonsko pravo. Riječ je o tvrdoj izjavi, ali činjenično ispravnoj. Prvi čelnik toga studija 1776. g. bio je profesor kanonskoga prava, prva ozbiljna i iole stabilna katedra bila je ona kanonskoga prava. Od profesora prvih katedra iz 1776. ubrzo su dvojica ‘pobjegla’ s toga studija, a ostala su dvojica klerika – Franjo Milašin, profesor kanonskoga prava, te zagrebački kanonik Vinko Kalafatić koji je predavao prirodno i međunarodno pravo. Da nije bilo te dvojice, pravo bi se u Zagrebu počelo studirati mnogo, ali baš mnogo kasnije, jer bi se bilo ugasilo već 1777. godine. Dobro je rekao jedan intelektualac o pravnom studiju u Zagrebu: izbrisati kanonsko pravo značilo bi kao da se, primjerice, u arhitekturi i graditeljstvu izbriše više-manje sve od Justinijanova doba do Napoleonova zakonika. Pa što bi ostalo!?«, tim je riječima profesor s Pravnoga fakulteta u Zagrebu dr. Ivan Milotić za Glas Koncila istaknuo važnost poučavanja kanonskoga i crkvenoga prava na javnim sveučilištima uoči međunarodne znanstvene konferencije koja će se uz proslavu 150. obljetnice djelovanja modernoga Sveučilišta u Zagrebu i imenovanja prvoga rektora svećenika Matije Mesića održati u ponedjeljak i utorak 11. i 12. studenoga u zgradi Rektorata Sveučilišta u Zagrebu.
Kanonsko i civilno pravo se isprepliću
Tema dvodnevne konferencije, koja će ugostiti 19 predavača iz Hrvatske, Italije, Slovenije i Sjeverne Makedonije, bit će »Kanonsko i crkveno pravo na javnom sveučilištu«, a Lectio magistralis na početku skupa održat će zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša.
Član Programskoga odbora konferencije prof. Milotić objasnio je dva pojma koja stoje u naslovu konferencije – kanonsko i crkveno pravo – te poručio u čemu se razlikuju. »Kanonsko je pravo vlastito, unutarnje pravo Crkve. Crkveno je pravo danas državno, civilno pravo koje sadržava pravila kojima se uređuju uzajamni odnosi neke vjerske zajednice, ne isključivo Katoličke Crkve, i države. Crkveno je pravo rezultat doticanja i donekle prožimanja vlastitih pravila neke vjerske zajednice i njihova priznavanja u državi, ali to su uvijek pravila koja su civilne provenijencije. Kod nas još od 18. st. postoji disciplina državno crkveno pravo kojom se uređivao status crkvenih institucija koje su se primjenjivale i funkcionirale u državnom, civilnom ambijentu. Na isusovačkoj Akademiji, i prije nego što je osnovana katedra za kanonsko pravo kao zasebna ustrojstvena jedinica, proučavalo se ne samo kanonsko pravo, nego i barem osnove civilnoga, državnoga prava jer se osjećalo da se ta dva poretka ponekada dotiču i isprepliću«, rekao je prof. Milotić.
Institut ženidbe
I danas se u javnosti nerijetko čuju tvrdnje da je primjena kanonskoga prava rezervirana za odnose unutar Katoličke Crkve, što nije potpuno točno jer je u nekim slučajevima i u hrvatskom pravnom sustavu prisutno kanonsko pravo. »Kanonsko pravo većinom se primjenjuje unutar Crkve, ali dakako ne i uvijek. Kroz međunarodne ugovorne mehanizme države kao vlastito pravo nadzakonskoga ranga mogu prihvatiti i prihvaćaju kanonska pravila. Primjerice, najpoznatiji je u nas institut ženidbe u kanonskom pravu koju državno pravo ne poznaje. Kada god se događa u Katoličkoj Crkvi, sklapa se ženidba prema kanonskom pravu, ne brak. Ali hrvatski pravni poredak priznaje učinke kanonske ženidbe i izjednačuje ih s učincima braka koji je isključivo civilna kategorija. U Crkvi se ne sklapa brak niti se pred matičarem sklapa ženidba. Koliko se često u javnom, pa i stručnom i znanstvenom diskursu govori i predaje studentima o crkvenim brakovima, a takvo nešto ne postoji. Uostalom, brak je riječ koja se tek od 1946. ubacuje u javni, pa i pravni diskurs da se potisne riječ ženidba, a sve se događa usporedo s uklanjanjem kanonskoga prava s pravnoga studija. U Općem građanskom zakoniku nema riječi brak, nego samo ženidba«, pojašnjava naš sugovornik.
Tako je i s pravnim osobama Katoličke Crkve koje nastaju po kanonskom pravu, mijenjaju se i ukidaju prema tome pravu, a prema kanonskom pravu procjenjuje se i njihovo sljedništvo, kaže prof. Milotić i nastavlja: »Država se u to ne miješa, nego te osobe priznaje kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj. Kanonsko pravo, za razliku od državnoga na Zapadu, ne poznaje trodiobu ili četverodiobu vlasti, nego jedinstvo vlasti koncentrirano u biskupu. Iz iskustva govoreći, premda to država priznaje i prihvaća pravilima koja su nadzakonske snage, to je možda i najteže pojmljivo državnim vlastima. Jednostavno smo toliko u civilnoj sferi naviknuti na trodiobu vlasti da si je teško predočiti da postoje i drugačiji sustavi i drugačija pravila, a da takve sustave i pravila treba poštovati, da su jednakovrijedni, pa ponekad i primjenjivati kao dio unutarnjega poretka iako počivaju na drugačijoj paradigmi.«
Učenje prava
Kakav je onda suodnos tih dvaju prava, civilnoga i kanonskoga, te postoji li rizik od kolizije, pitamo našega sugovornika prof. Milotića, koji je i predstavnik Hrvatske biskupske konferencije u Komisiji za pravna pitanja Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE). »U pravu se zna kada se primjenjuje samo domaće, a kada u obzir dolazi primjena nekoga stranoga prava, ali i kada kanonska pravila postaju dio unutarnjega pravnoga poretka neke države. I zna se da sud u nekim situacijama sudi po stranom pravu primjenjujući ga kao mjerodavno. Nema u tome ničega subjektivnoga, vrijednosnoga, svjetonazorskoga ili ideološkoga. To je pitanje stručnosti i tehničnosti primjene prava koje je bezlično i objektivno. Kanonsko je pravo tu jednakovrijedno drugima. Fenomen kolizije prava poznat je kada postoji mogućnost da se na neku situaciju primijene pravila više pravnih poredaka, no za to postoji i posebna disciplina koja proučava pravila po kojima se te kolizije razrješavaju. I tu je kanonsko pravo kao svako drugo. Svaki drugačiji odnos prema kanonskomu pravu nužno apriorno implicira napuštanje prava, stručnosti i objektivnosti te poniranje u nešto drugo što s pravom i svim rečenim nema poveznicu.«
Nekada se smatralo da bez kanonskoga prava nema ni pravnoga studija, no doima se da je danas sve raširenija agenda koja spominje da su kanonsko i crkveno pravo zastarjeli, da od njih nema velike praktične profesionalne koristi. Na te kritike i prigovore prof. Milotić odgovara: »Glede zastarjelosti i toga što je zastarjelo, o tome bi trebalo pitati studente i pravnike. Mislim na dobre studente koji su predano i pošteno studirali i tako diplomirali. Jer se ovdje počesto izvrću premise, teze i zaključci. Što je zastarjelo?! Je li riječ o kanonskom pravu ili možda studiju prava u nas uopće, odnosno o načinu predavanja i učenja prava. Postavlja se i pitanje o tome kada smo kao država i društvo zadugo napustili Zapad i kontinentalni pravni i uopće uljudbeni krug. Odgovor je – upravo u trenutku kada je 1946. g. kanonsko pravo u ideološkom zanosu uklonjeno s pravnoga studija, i zatim 1952. de facto (ne i de iure) sa zagrebačkoga Sveučilišta izbacivanjem teologije, gdje se ono zapravo neprekidno studiralo od isusovačke Akademije.«
Na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji u više predavanja osvijetlit će se kako kanonsko i crkveno pravo imaju veliko značenje za Sveučilište u Zagrebu, a uoči konferencije prof. Milotić istaknuo je da je prvi rektor Sveučilišta bio svećenik Matija Mesić, profesor kanonskoga prava.
Za kanonsko pravo mora biti mjesta na javnom sveučilištu
