Iako mu to nije bila namjera, predstavljanje romana o prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu »Godina i vječnost« autora Vladimira Lončarevića (Alfa, 2024.) bilo je, osim kulturnoga i društvenoga, svojevrstan politički skup. No ne na način da se njime u kakvu dnevnopolitičkom duhu podupre kandidat Hrvatske demokratske zajednice na skorim predsjedničkim izborima, stranke kojoj je Tuđman utemeljitelj, ili da se podupre koji drugi kandidat iz »desnoga spektra«. Događaj je bio političan na drugi način. Naime, okupljeni u prostorima Hrvatskoga državnoga arhiva u utorak 5. studenoga mogli su se ususret 25. godišnjici smrti predsjednika Tuđmana (10. prosinca 1999.) sa sjetom, gotovo čežnjom, prisjetiti da je Hrvatska imala predsjednika čijim se djelovanjem uvelike može ponositi, od zamišljaja i ostvarenja države preko obrambenoga rata pa do procesa mirne reintegracije. Štoviše, taj ponos na djelovanje predsjednika Tuđmana (uz svijest o ljudskim i profesionalnim slabostima i propustima, ali i sveukupnom djelovanju koje još čeka na opsežnije znanstveno vrjednovanje) iz godine u godinu sve više raste. Nažalost, to se umnogome ne će moći reći za djelovanje onih njegovih nasljednika koji su životarili na jaslama te funkcije i sramotili, pa čak i ugrožavali hrvatske interese pred međunarodnim sudovima i drugim ustanovama. Oni jesu rado, pa čak i halapljivo, sjedali pod predsjedničke zastave na Pantovčaku danomice pokazujući da su željeli baštiniti upravo Tuđmanov predsjednički značaj – ali djelovanjem su nažalost pokazali da nisu bili dorasli ni desetini izazova s kojima se on danomice suočavao.
U životu svakoga čovjeka, bez obzira na njegov društveni položaj, pamti se ozračje u kojem je završio život: što je zadnje radio, rekao i gdje je bio. Obično se u tim zadnjim trenutcima prepoznaje posebna, oporučna znakovitost.
Posljednje pojavljivanje predsjednika Tuđmana u javnosti bilo je na svetkovinu Svih svetih 1999. kada je na Oltaru domovine na Medvedgradu položio vijenac za sve koji su dali život za domovinu – a nakon 40 dana završio je i on svoje ovozemaljsko putovanje. Posljednji pak međunarodni događaj na kojem je sudjelovao bilo je otvorenje velike izložbe u Vatikanskim muzejima »Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost« krajem listopada 1999. U predizbornom ozračju za tadašnje izbore za zastupnike u Hrvatskom saboru mnogi su pokušali politizirati čak i tu izložbu. Njima je na neki način tadašnji prvi čovjek vatikanskih arhiva i biblioteke argentinski kardinal Jorge María Mejía poručio: »Jedan narod uspijeva sačuvati svoj identitet u mjeri u kojoj ostaje vjeran svojim početcima. Hrvatski narod, to svi znamo, sačuvao je tu vjernost i uz cijenu prolijevanja krvi vlastitih sinova i kćeri. Pomislimo samo na blaženoga kardinala Stepinca i na tolike druge, manje poznate ili sasvim nepoznate svjedoke vjere. Neka, dakle, Europa ne zaboravi svoje početke u kojima je utkano i krštenje. Samo će tako ponovno naći svoj identitet.«
Predsjednik Tuđman tada je u svojem govoru nizao kroz povijest događaje međaše i zaslužne kršćane utkane u hrvatski i europski identitet. Time je poručio da se i osobno i kao predsjednik definitivno svrstao na stranu kršćanskih vrijednosti. Bilo je to hrabro, jer događalo se u doba kada se diljem Europe zahuktavala protukršćanska kampanja, djelomično i od straha da bi pojam kršćanstva mogao ući u europski ustav i tako ugroziti galopiranje ideologije sekularizma. Tada su se u svjetskoj javnosti i politici daleko više cijenili globalisti nego suverenisti. Nije ni danas mnogo drugačije nego prije 25 godina: hrvatski političari željeli bi istodobno da ih pamte kao Tuđmana, ali da se ne zamjeraju glavnoj struji. Znaju li da upravo ta kombinacija jamči izravan put u zaborav?
