Od 15. listopada do 15. studenoga već se dvadeset i deveti put zaredom održava Mjesec hrvatske knjige, manifestacija u organizaciji Knjižnica grada Zagreba u koju su uključene narodne i školske knjižnice diljem cijele Hrvatske s više od 2000 različitih programa povezanih ovogodišnjim sloganom »Pričaj mi…«.
Slogan te s njim i tematska okosnica cjelokupne manifestacije proizišli su iz jubileja – 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić koja je znatan dio svojega stvaralaštva utemeljila upravo na motivima usmene književnosti koja je u svojoj biti ponajprije književnost pripovjednoga karaktera. Događaj koji promiče knjigu i čitanje ove godine svoj naglasak stavlja na kazivanje i slušanje s ciljem, kako stoji na mrežnim stranicama Mjeseca hrvatske knjige, isticanja vrijednosti usmenoga pripovijedanja, kazivanja, posebice vrsta koje pripadaju narodnoj književnosti, kao što su bajke, legende ili priče, kojima se tradicijska kultura čuva i prenosi, ali i važnosti koju pripovjedači i pripovijedanje, odnosno dijeljenje priča imaju danas, u suvremenom svijetu.
Priča se milijun godina
Sav je pojavni svijet od svojih početaka pa sve do današnjih dana racionalnim bićima koja ga nastanjuju prepun nepoznanica, što fizičke, što metafizičke prirode, stoga je pripovijedanje priča, koje je prema nekim znanstvenim istraživanjima starije i od milijun godina, služilo tomu da se ponude simbolička rješenja za sve ono što se nije moglo, jer još nisu postojali mehanizmi za takvo što, objasniti empirijski. I sama putanja po kojoj se zbiva život nekoga pojedinca, uzroci i smisao određenih događaja često su tomu pojedincu nepoznati, strani, tuđi. Upravo takve pojave, protivne redu i miru, razlog su također zašto se od iskona pripovijedaju priče. One, naime, u sve događaje obuhvaćene logikom narativnih tehnika donose sklad, strukturu i red.
Vladimira Velički, izvanredna profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rekla je da priča poklanja linearnost i predvidljivost umjesto nelinearnosti i nepredvidljivosti, a Richard Kearney, jedan od najcjenjenijih suvremenih irskih filozofa i teoretičara književnosti, tvrdi da su ljudi od početka izmišljali priče kako bi ispunili rupu što je zjapila u njima, kako bi ublažili strah i strepnju i kako bi, naposljetku, pokušali odgovoriti na sva velika pitanja ljudske egzistencije koja su u određenom trenutku bila bez odgovara. Dakle, čovjek pripovijedanjem postiže upravo razumijevanje – razumijevanje svijeta i razumijevanje svoje uloge, svojega značaja i svojega mjesta u njemu. Najzad, pripovijedanjem se postiže i bolje razumijevanje drugoga i drugačijega, ono omogućuje povezivanje čovjeka s čovjekom i suradnju u izgradnji društva jer u procesu pripovijedanja naglasak nije isključivo na umijeću oblikovanja priče, nego i na umijeću slušanja. Onaj, naime, tko je u jednom trenutku bio primatelj već u drugom postaje pripovjedač: Kod priča imate tri stvari: ako ih ispripovijedate, vole da ih čuju; ako ih čuju, vole da ih shvate; a ako ih shvate, vole da ih ispripovijedaju.
Legenda – ono što se mora čitati
Zbog svega navedenoga pripovjedno će umijeće neki nazvati moćnim i sveprisutnim, najvažnijim ljudskim umijećem iz kojega su proizišla sva ostala umijeća, umijećem koje je stvorilo narode, odredilo milijarde ljudskih života, skiciralo povijest na velikom platnu, kao i na onom najmanjem, najosobnijem. U potonjem se smislu onda i svaki ljudski život može promatrati kao jedna priča, što je vrlo važno ako se zna da su ponekad priče drugih ili priče o drugima čovjeku potrebne upravo zato kako bi bolje razumio priču o sebi. U svjetlu blagdana Svih svetih, a u kontekstu tematike Mjeseca hrvatske knjige, legenda kao vrsta usmene književnosti u takvu načinu razumijevanja zauzima istaknuto mjesto.
Riječ legenda latinskoga je podrijetla i označava štivo koje se mora pročitati (prema glagolu legere – čitati), odnosno legenda označava štivo koje se čitalo u crkvi prilikom bogoslužja. Iz toga proizlazi da je legenda prvotno pripadala oblicima pisane književnosti, a tek je nakon toga zaživjela kao usmenoknjiževna tvorevina koja je svoj najveći procvat doživjela u srednjem vijeku, nakon kojega ju je na književnoj sceni u predrenesansi zamijenila novela.
Vjerovati legendama
U legendi se opisuje život nekoga čovjeka čije životno stajalište i ponašanje čine uzor jednoga tipa ponašanja, odnosno jednoga stajališta prema životu i svijetu (tako se često i danas u kolokvijalnom smislu može čuti da se za nekoga kaže da je legenda). U svojem najužem značenju legende su vrste u kojima se najčešće pripovijeda o životima kršćanskih svetaca. Za legende je posebno zanimljivo to što se u njima isprepleću stvarni elementi s onim imaginarnima, ali, unatoč imaginarnomu, sadržaj legende ostaje sadržaj kojemu njegovi slušatelji vjeruju.
Slušati legende o svetcima znači usvajati poticaje koji i više nego zorno pokazuju da za svakoga čovjeka na ovom svijetu, koliko god njegov život bio zemaljski, uvijek ima nade. Svojim sadržajima, tako, legende ne suprotstavljaju iznimku i grješnika, nego grješnika upućuju na njegovu svakidašnjicu u kojoj se nalaze sva potrebna sredstva koja usmjeravaju njegov put prema svetosti. Legende, također, unose red i harmoniju u život jer Božja i svetačka čuda ispravljaju nepravde nagrađujući dobro, a kažnjavajući zlo; na taj način one »kroje« svijet po mjeri maloga čovjeka. U mnogim će župama stoga diljem Lijepe Naše u noći uoči Svih svetih biti organizirane tzv. Noći svetaca na kojima će na onim pravim, kazališnim, ili improviziranim pozornicama biti ispripovijedani životi nekih od njih. To samo dokazuje da je pripovijedanje, posebno ono o uzorima vjere, bilo prijeko potrebno u nekim davnim vremenima kada su legende nastajale, ali je ono bezuvjetno i potrebno i prisutno, unatoč strahovima da nije tako, u suvremenom svijetu.
Kad računala »pričaju«
Suvremeni svijet, sveopću informatizaciju i tehnološki razvoj koji ga karakteriziraju, neki vide kao temeljnu prijetnju umijeću pripovijedanja. Naime, prva takva »prijetnja« nastala je još 1993. godine kada je objavljen roman koji je napisalo superračunalo, a danas, uz dovoljno precizne smjernice, čak i bez njih, već samo uz naredbu: »Ispričaj mi priču!« sustav umjetne inteligencije može oblikovati narativni tekst u trenutku. Međutim, takvo što ne znači da je došao kraj pripovijedanja, nego samo da se pripovjedna forma mijenja i da se otkrivaju novi načini pripovijedanja priča. Renata Jakšić u tekstu koji se bavi fenomenom pripovijedanja u 21. stoljeću navodi da se priče trenutačno mogu pronaći na svim društvenim mrežama, platformama i profilima, da više ne postoji jedna, važna priča koja obilježava razdoblje ili zajednicu, nego postoji mnoštvo različitih priča koje kolikom brzinom nastaju – tolikom brzinom i nestaju te u digitalnoj i masovnoj eri velike priče gube na važnosti, čime se stvara prostor za male, umnažane priče. Mijenjaju se, dakle, i sadržaji i strukture priča, mijenjaju se mediji koji ih prenose. To ne znači da treba osjećati strah od tehnologije koja može kopirati i simulirati, ali pitanje je može li i stvarati na način usporediv s ljudskom pripovjedačkom maštom.
Bilo jednom davno…
U tekstu »Knjižničari i usmena predaja« objavljenu u Časopisu za promociju umijeća pripovijedanja i srodnih umijeća istaknuto je da je čovječanstvo, gradeći postupno svoj duhovni svijet na iskustvima materijalnoga, usmenim pripovijedanjem priča dobilo trajni alat za prenošenje znanja i umijeća koji se ne može tako lako utrnuti. I dok današnja suvremena tehnologija traje i postoji samo dokle je opskrbljena izvorom napajanja… iskustva, znanja i vještine posredovane pričom i usmenim pripovijedanjem postojat će i živjeti sve dok bude živio čovjek. Priče i usmeno pripovijedanje nestat će tek kad nestane Čovjek, kad se izgubimo u posvemašnjoj dehumanizaciji. Slijedeći tu misaonu nit, Richard Kearney potvrdit će da čovječanstvo nije stiglo do kraja priče te da pripovijedanje nikada ne će prestati jer će se uvijek naći netko tko će reći: »Ispričaj mi priču!« i netko drugi tko će na to odgovoriti: »Bilo jednom davno…«
