Sve je počelo jednom engleskom okladom. Godine 1936. ili 1937. u oxfordskoj pivnici dva su se pisca, profesora i prijatelja, nezadovoljna plitkom i površnom znanstvenom fantastikom svojega vremena, okladila tko će od njih pisati bolji ZF temeljeći ga na prostoru, a tko na vremenu. Bacivši novčić, Tollersa (J. R. R. Tolkiena) zapalo je pisati o vremenu, a Jacka (C. S. Lewisa) o prostoru. Tako je zapečaćen početak Lewisove svemirske trilogije složene od triju romana: Izvan tihoga planeta (1938.), Perelandra (1943.) i Ta strašna snaga (1945.) čiji se nastanak nimalo slučajno poklopio s Drugim svjetskim ratom.
Iskrivljenje ljudskoga uma Netko velik može i mora otkupiti
Osim mašte, mitskih arhetipa i filozofsko-teološkoga promišljanja, romane povezuje glavni lik dr. Elwina Ransoma, dobroćudnoga filologa s Cambridgea koji, ni kriv ni dužan, postaje sudionikom međuplanetarnih putovanja i organiziranih eksperimenata kojima je cilj lišiti ljudski um emocija i smisla. Ključ za razumijevanje trilogije leži u prezimenu glavnoga lika: Ransom na engleskom jeziku znači »otkupnina«. Njegovo je prvo putovanje na drugi planet motivirano zlim namjerama dvojice kolonizatora, pri čemu on treba poslužiti kao žrtva, tj. otkupnina za izvanzemaljce. No shvati li se njegovo ime kao znak, postaje jasno da iskrivljenje ljudskoga uma Netko velik može i mora otkupiti. Naime, suprotno očekivanjima temeljenim na američkim filmovima, Malacandra (Mars) i Perelandra (Venera) svjetovi su u kojima vlada mir i sklad, a »tihi planet« Zemlja prostor je distopije, koji je izgubio mogućnost duhovne komunikacije s drugim planetima u velikom organizmu svemira.
O ničeanskoj oholosti »tehnoznanosti«
Dok je pješačio po pustopoljinama Sterka, dr. Ransoma otimaju njegov poznanik Devine i ambiciozni fizičar Weston te ga svemirskim brodom transportiraju na Malacandru. Dok je Devineova motivacija za višekratni boravak na Marsu crpljenje zlata, Weston je ponesen idejom ljudske kolonizacije toga i drugih planeta, što bi omogućilo čovječanstvu neograničen život i vladavinu. Weston i Devine, donekle naučivši malakandrijski jezik, pogrješno su razumjeli da stanovnici Malacandre traže jednu ljudsku žrtvu te im namjeravaju izručiti Ransoma. On međutim bježi i utočište pronalazi među hrosama, jednom od triju razumnih vrsta – hnaua – na Malacandri. Sorni su čovjekoliki znanstvenici i mudraci, hrose su narod lovaca i sakupljača koji njeguje poeziju i mitologiju, a pfifltriggi su obrtnici i klesari groteskna izgleda. Planet je međutim, kao i cijeli svemir, pun eldila – neobičnih svjetlosnih bića teško dostupnih ljudskim osjetilima, donekle sličnih anđelima. Vrhovni, mudri eldil Oyarsa vladar je i središte Malacandre, a najlakše ga je susresti na otoku Meldilornu, nekoj vrsti utočišta i svetišta. Svi razumni stanovnici Malacandre znaju da je tvorac svih svjetova Maleldil (Bog) i da k njemu idu nakon tjelesne smrti. U okrilju bogatstva boja malakandrijske vegetacije Ransom svlada hrosanski jezik i uči o njihovoj kulturi te naposljetku sudjeluje u počasnom lovu na vodeno čudovište hnakru. Usred uspješnoga lova Weston i Devine vatrenim oružjem ubiju hrosu Hyoija, Westonova prijatelja, a Ransom na Oyarsin poziv kreće prema Meldilornu. Od hrosa je naučio važnu lekciju: život u skladu s božanskim kozmičkim poretkom čini strah od gubitka i od smrti suvišnim. »Čeznem da ubijem hnakru, kao što on čezne da ubije mene. Nadam se da će moj brod biti prvi i ja prvi u mom brodu s mojim ravnim kopljem kad on škljocne crnim raljama. (…) Ne, hojovjek, smrt nekoliko pojedinaca u svijetu nije dovoljna da učini hnaua nesretnim. Mislim da šuma ne bi bila tako sjajna, voda tako topla, a ljubav tako slatka da u jezerima ne vrebaju opasnosti«, Hyoijeve su riječi. Nakon iscrpljujućega putovanja Ransom stiže u Meldilorn te od Oyarse doznaje da je njegova jedina pogrješka strah te da ne treba težiti tomu da svjetovi traju vječno. Weston, naprotiv, smatra ljudsku vrstu superiornijom »primitivnim« malakandrijcima i u monologu pred Oyarsom otkriva ničeansku oholost suvremene »tehnoznanosti«.
Krupnim koracima prema besmrtnosti?
Oyarsa objašnjava da je iskrivljenje ljudskoga uma posljedica iskrivljenja velikoga eldila čiji je utjecaj ograničen na planet Zemlju – Zloduha. »Vaš plemenski način života, s oružjem iz kamenog doba i kolibama nalik košnicama, s primitivnim čamcima od pruća i nerazvijenim društvenom strukturom ne može se usporediti s našom civilizacijom – s našom znanošću, medicinom i pravom, s našim vojskama, našom arhitekturom.
Naše pravo da vas istisnemo jest pravo višeg nad nižim. (…) Život nadvisuje bilo koji sustav morala; njegovi su zahtjevi apsolutni. (…) Život je nemilosrdno srušio sve prepreke i dokrajčio sve neuspjehe i danas, u svom najsavršenijem obliku – civiliziranom čovjeku – i meni kao svojem predstavniku, krupnim koracima grabi prema onom interplanetarnom skoku koji će ga možda odvesti izvan domašaja smrti«, samouvjereno govori Weston. Oyarsa primjećuje da bi čovjek, da bi mogao živjeti na drugim planetima, morao imati potpuno drukčije tijelo te postavlja pitanje bi li to bio uopće čovjek. »Napokon shvaćam kako te gospodar tihog svijeta iskrivio. Postoje zakoni koje svi hnau znaju, a to su zakoni sućuti, poštenja, stida i slično, a jedan od tih zakona je ljubav prema onima istog roda. Naučio te da kršiš sve zakone osim ovog, a to nije jedan od najvećih zakona; usto ga je toliko iskrivio da je postao ludost i učvrstio ga, tako iskrivljenog, da bude mali slijepi Oyarsa u tvom mozgu. (…) Ostavio ti je taj zakon jer iskrivljeni hnau može učiniti više zla nego slomljeni hnau«, odgovara Oyarsa Westonu. Budući da su dvojica kolonizatora prijetnja Malacandri, prisiljeni su vratiti se na Zemlju i nikada više ne kročiti na Mars koji je – kako se doznaje od sorna – star svijet koji će i sam uskoro doći kraju.
U »materijalnom svemiru« čovjek nikada nije sasvim »kod kuće«
U nastavku priče Maleldil šalje Ransoma sa Zemlje na Perelandru (Veneru), gdje Zloduh planira napad na prve ljude toga mladoga svijeta. Planet Veneru krasi zlatno nebo i čist zeleni ocean po kojem plutaju otoci bogati plodnim stablima sa srebrnim lišćem. U tom svijetu Ransom osjeća užitak kroz sva osjetila, milinu »već zbog same činjenice što je živ«. Perelandra je zapravo slika edenskoga stanja čovjeka prije Pada. Ransom ondje susreće ženu zelene kože, buduću kraljicu, koju Maleldil izravno poučava, »Evu« u stanju izravne nevinosti, bez stida i krivnje, koja živi u skladu sa životinjama. »Prekrasna, naga, bez osjećaja stida, mlada – očito je bila božica.« Ona zna da je na Thulcandri (Zemlji) sam Maleldil uzeo oblik Ransomove i njezine vrste. Ona zna da postoji kralj s kojim će se sastati, ali za sada su razdvojeni, a obvezuje ih zapovijed da ne smiju prenoćiti na nepomičnu kopnu. Na Perelandru iznenada doputuje Weston, »čovjek opsjednut idejom koja u ovo naše vrijeme kruži cijelim planetom Zemljom u opskurnim radovima i djelima koja imaju za cilj ‘scijentifikaciju’… koja bi mogla, ukoliko bi zavladala, otvoriti sasvim novo poglavlje bijede u čitavu svemiru«. Zloduh, Ne-čovjek, služi se njegovim tijelom te osakaćuje životinje i nagovara ženu da prenoći na Nepomičnom otoku. Ransom ulazi u verbalni, a potom i fizički obračun s Ne-čovjekom, pokušavajući i ženu i njega odvratiti od vjernosti Maleldilu. »I ti misliš, jadniče, da se možeš boriti protiv mene? Misliš, valjda, da će ti On pomoći?« riječi su kojima Ne-čovjek iskušava Ransoma, uvjeravajući ga da postoji samo besmisleni materijalni svemir te da smrt ima posljednju riječ. U materijalnom svemiru nikada se ne osjećamo kod kuće, odgovara Ransom. Pobjeđuje Ne-čovjeka i, nakon što je nazočio ustoličenju praoca i pramajke novoga svijeta, biva vraćen na Zemlju.
Dobra vijest – postoji Smisao
U maštovitoj kršćanskoj svemirskoj trilogiji Lewis nije samo kritizirao uzdizanje znanosti na razinu religije, nego je predvidio i aktualni transhumanizam i nijekanje muško-ženske binarnosti animalnoga svijeta. Središnja je poruka da ništa stvoreno – ni tjelesno biće ni čitav planet – nije neprolazno, ali je i sama prolaznost i borba dobra i zla koju podrazumijeva dio smislenoga djela Autora koji uvijek čini sve novo.
Lažna vječnost i strah od prave besmrtnosti
