Biblijski jezik katkad je obilježen vrlo snažnim slikama koje smjeraju prema kraju ili uminuću svijeta. Tako za biblijskoga pisca nije ništa čudno ako s neba padaju zvijezde ili pak da se samo sunce koje je izvor svjetla jednostavno pomrači te više ne svijetli (usp. Mk 13). Isti način govora u teološkim krugovima naziva se apokaliptični govor. I uistinu, uvijek se nanovo postavlja pitanje o svrsi takvoga govora. Koji bi dakle bio razlog da u Bibliji ne manjka takva govora te s kojim motivima biblijski pisci stvaraju takvu literaturu? Kako bi se odgovorilo na to pitanje, čini se da je nužno poći od samoga pojma.
Naime, apokalipsa u svojem izvornom značenju riječi na temelju grčke jezične baštine upućuje na stvarnost koja biva otkrivena. Grčki glagol apokalypto te imenica apokalypsis upućuje na stvarnost koja se otkriva jer je netom bila skrivena. Drugim riječima, stvarnost koja je bila zatvorena u samoj sebi biva sada objavljena ili javno pokazana svijetu te ju čovjek može zamijetiti. Kada se sada to znanje primjeni na biblijske apokaliptične slike i govore, valja zaključiti kako je očito da je biblijskim piscima na srcu objavljivanje neke stvarnosti, tj. otkrivanje nečega što je do tada bilo skriveno. Što dakle biblijskim apokalipsama biva otkriveno?
Kraj jednoga, za početak drugoga svijeta
Trinaesto poglavlje Markova evanđelja, koje je po sebi svojevrsna mala apokalipsa, ima za cilj objaviti ili otkriti neku stvarnost. Onaj tko govori i objavljuje stvari jest sam Krist jer je cjelokupno trinaesto poglavlje Markova evanđelja Isusov podulji govor o smislu svijeta i ljudskoga života općenito. Krist tako govori o posljednjim stvarima ne bi li pojasnio kako se žive sadašnje stvari. Upozorava na jedan dan u kojem će sunce pomračiti, zvijezde s neba padati, a sile se nebeske poljuljati.
Za dobroga poznavatelja apokaliptike te Markova evanđelja u cjelini jasno je da se takav govor treba shvaćati na simboličan način te da piscu nije cilj prikazati kraj svijeta tek na pukoj materijalnoj razini.
Ono na što smjera takav apokaliptični diskurs jest prikaz kraja jednoga svijeta kako bi započeo novi svijet. Svijet je to koji je Krist otkrio svojim životom, a na poseban način svojom mukom i smrću na križu. I baš kada je pažljivi čitatelj svjestan Markova evanđelja u cjelini, u misli mu dolazi prikaz opisa trenutka Kristove smrti u kojoj snažan potres potresa zemlju, a hramska zavjesa biva raskinuta (usp. Mk 15, 33-38). Sam događaj Kristove smrti na križu posta tako svečana apokalipsa, tj. otkrivanje Božjega života svijetu te samim time početak jednoga novoga svijeta. Može se, dakle, ustvrditi kako je smisao apokaliptičnoga govora, pa tako i trinaestoga poglavlja Markova evanđelja, prikaz dubine i visine Božjega objavljivanja svijetu.
Krist je svjetlo neprolazne naravi
Krist u svojoj osobi svijetu otkriva njegovu realnu svrhu te početak jednoga novoga svijeta koji svoj izvor ima u Kristovoj smrti i, jasno, uskrsnuću. Događaju kojemu više ne treba ni sunce ni mjesec jer u svijetu kojemu pripada Krist nije više potrebno svjetiljke da bi obasjavala ljudski život (usp. Otk 22, 5). Svijet je to u kojem je sam Krist svjetlo, i to trajne, odnosno neprolazne naravi. Iz toga razloga apokaliptika ljudima i danas služi ne bi li svojemu životu i svijetu pristupili na realnijoj razini.
U smislu da svoj zemaljski vijek i sve ono što on sa sobom nosi ni u kojem slučaju ne apsolutiziraju jer je on u odnosu na život u Kristovu budućem svijetu tek odsjaj istinske radosti i punine.
Apokalipse ne postoje dakle kako bi ljude plašile ili pak kako bi čovjeku zadavale glavobolje ili ne daj Bože nesanicu zbog pretjerane brige za svijet. Jer nekim čudom sve možda upućuje na njegovu imanentnu i vrlo skoru propast. I doista, uistinu često pastoralni će radnici, bilo svećenici bilo laici, nailaziti na ljude koji neprestano hrane maštu čitanjem literature i gledanjem filmova o smaku ili kraju svijeta. Javna predavanja o kraju svijeta i posljednjim vremenima uvijek su dupkom posjećena. No čineći tako, isti čovjek promašuje pravi smisao apokalipse.
Sadašnje žalosti zalog su buduće radosti
Svijet u kojem ljudi i danas žive pun je duhovnih i materijalnih bitaka svakidašnjice koje mu se katkada čine toliko zastrašujućima da osoba može pomisliti da je kraj svijeta ili pak da sunce sija samo kod susjeda u dvorištu.
Za mladu djevojku sunce prestaje sijati u trenutku prekida dugogodišnje veze sa svojim dragim. Majci se ruši svijet te zvijezde padaju s neba u trenutcima kada jedini sin postaje suprug te napušta obiteljsko gnijezdo kako bi osnovao vlastitu obitelj. Istodobno ocu je uistinu teško kada sin ne prihvaća nauk vjere i stil života kojemu ga je dugo godina učio. Tada mu se i podnevno sunce i noćni jarki mjesec čine jednakim te u njima ne vidi veliku razliku. I kako svemu tomu naći rješenje ako ne zrelim pristupom životu, vjeri i svijetu oko sebe. Tada sadašnje žalosti, ako su promatrane u perspektivi buduće radosti, čine se uistinu banalnim i nevrijednima brige.
Onaj dakle koji se trajno oslanja na Kristovu riječ ne upada u krizu ni u trenutcima kada stvari ne idu onako kako je on zamislio. A sve iz razloga što svijet koji je Bog zamislio i svojim vjernima pripremio nadilazi svaku sposobnost ljudske kreacije.
