Povijesna znanost, kao i sve druge discipline koje se bave utvrđivanjem činjenica, koliko god težile objektivnosti, mogu obuhvatiti tek djelić fenomena Vukovara i njegove žrtve za vrijeme velikosrpske agresije. Kada je riječ o Gradu Heroju i njegovoj tužnoj obljetnici 18. studenoga, vjerničkim se očima kao najlogičniji smisao vukovarske žrtve javlja logika muke, smrti i uskrsnuća. No što je o Vukovaru dosad rekla hrvatska umjetnost i što ona o njemu može reći? O tome za Glas Koncila govore skladatelj Davor Bobić i mladi glumac Pere Eranović.
Prije točno dva desetljeća, 18. studenoga 2004., Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu bila je mjestom praizvedbe »Vukovarskoga rekvijema«, koji do danas ostaje jedno od najreprezentativnijih djela hrvatskoga glazbenoga i scenskoga izričaja na temu Vukovara.
Skladatelj Davor Bobić: »Vrijeme prolazi i nakon mnogo godina na Vukovar ne će podsjećati samo sjećanja suvremenika i arhivske fotografije i snimke, nego je zadatak upravo umjetnika da svojim djelima osvijetle istinu mladim generacijama koje dolaze. Mislim da je poseban poziv umjetnika prenošenje vrijednosti humanizma i istine«
Bilo je to višeslojno djelo: simfonija za alt i tenor solo, govornika, ženske narodne glasove, zbor i simfonijski orkestar. Riječi je napisao nedavno preminuli književnik Ernest Fišer, a ravnao je dirigent Vladimir Kranjčević. A sve je elemente u skladnu i upečatljivu cjelinu najprije povezao tada mladi skladatelj Bobić.
U razgovoru za Glas Koncila ususret godišnjici vukovarske tragedije skladatelj Bobić prisjetio se nadahnuća koja su ga vodila u stvaranju »Vukovarskoga rekvijema«. Rat je u Hrvatsku došao kada je Bobić živio u inozemstvu, studirajući u Kijivu na glazbenoj akademiji Petra Iljiča Čajkovskoga. U ratnim je godinama, a i u godinama nakon njega, duboko proživljavao patnje hrvatskoga naroda, napomenuo je, osobito stoga što su iz njegova Varaždina, grada u kojem je odrastao i u kojem danas živi, u Vukovaru poginuli ili nestali brojni njegovi vršnjaci, poznanici, prijatelji. »U meni je još od vremena rata rasla želja da stvorim djelo kojim bih dao prilog borbi za hrvatsku nezavisnost, kojim bih rekao istinu o ratu i očuvao spomen na hrvatsku žrtvu«, rekao je.
»Mislim da je ‘Vukovarski rekvijem’ djelo trajne vrijednosti. Simfonija je doživjela velik uspjeh. I danas mi je teško prepričati što se toga dana, na praizvedbi, događalo u dvorani ‘Lisinski’. Dvorana je bila prepuna, prisustvovao je cijeli državni vrh, čini mi se da je iz mojega Varaždina došlo 11 autobusa ljudi. Bili su to zaista emotivni trenutci.« U dvorani »Lisinski« nastupili su tada umjetnici iz Simfonijskoga orkestra i Zbora HRT-a, zbora »Ivan Goran Kovačić«, pjevačice iz ansambla »Lado«, altistica Martina Tomčić, tenor Ivo Gianni Gamulin, a u ulozi govornika Dragan Despot, prisjetio se sugovornik.
»Kakvu bismo danas imali Hrvatsku da nije bilo vukovarske žrtve? Moramo zato čuvati spomen na nju. Jer narod koji ne poštuje svoju povijest zapravo i nema svoju budućnost«, napominje skladatelj Bobić i dodaje: »Vrijeme prolazi i nakon mnogo godina na Vukovar ne će podsjećati samo sjećanja suvremenika i arhivske fotografije i snimke, nego je zadatak upravo umjetnika da svojim djelima osvijetle istinu mladim generacijama koje dolaze. Mislim da je poseban poziv umjetnika prenošenje vrijednosti humanizma i istine. Tako su mene učili moji profesori i imao sam sreću što sam učio od velikana ukrajinske glazbe.« O Ukrajini, zemlji u kojoj danas bjesni slična agresija kao u Hrvatskoj devedesetih, skladatelj Bobić napominje: »Moji su profesori bili velikani ukrajinske glazbe. Jedan od njih je Jevgenij Fjodorovič Stankovič, koji je i danas živ, u poodmakloj dobi. On je napisao panihidu na temu ukrajinskoga gladomora i to je djelo koje je na mene veoma utjecalo kao mladoga čovjeka.« U kontaktu je i s ukrajinskim kolegama glazbenicima koji, itekako poznajući nedavnu hrvatsku ratnu povijest, često postavljaju pitanje koliko će rat trajati u njihovoj zemlji, dodao je sugovornik.
Svojevrsnim bi se nastavljačem »Vukovarskoga rekvijema« i Davora Bobića mogao nazvati mladi hrvatski kazališni glumac iz Splita Pere Eranović. Već desetak godina obilazi razne dijelove Hrvatske, ali i susjedne BiH i Hrvate u iseljeništvu, izvodeći monodramu »Priče iz Vukovara« koja je, jasno, nadahnuta glasovitim zapisima Siniše Glavaševića iz ratnoga Vukovara. Monodrama je bila njegov »diplomski rad« na Umjetničkoj akademiji u Splitu, no Glavašević ga je privukao još u početcima njegova studija glume.
Glumac Pere Eranović »I ja bih poželio imati to zrno junaštva koje su imali toliki ljudi u Domovinskom ratu koji su bili ‘superjunaci’, a prije rata sasvim obični ljudi. To nam govori i da se uvijek treba zauzeti za slabije, reći što je istina, pa makar se trebali suprotstaviti i deset puta jačoj sili«
Glumac Eranović, rođen 1990., koji je imao dvije i pol godine kada mu je u Domovinskom ratu poginuo otac, o svojoj monodrami koja je osvojila brojna srca kaže: »Nije mi cilj bio samo uskočiti u cipele jednoga ratnoga izvjestitelja, pa ni igrati Sinišu Glavaševića, nego zapravo igram ideju onoga što je on bio – a to je jedan od posljednjih u Vukovaru.«
U monodrami on suprotstavlja Glavaševićeve lirske priče iz Vukovara s njegovim ratnim izvještajima. Publika to doživljava dvojako – nakon lirskoga ambijenta i vukovarskih pejzaža dolaze ratni elementi koji u publici stvaraju i nelagodu, pa i šok. »Za mnoge je dio s ratnim izvještajima nešto u što ulaze jako emotivno. Nakon početnih dijelova u kojima se može i nasmijati, prikazujem ono što rat jest i što rat čini ljudima. Kroz što su prolazili oni koji su u Vukovaru mjesecima živjeli u podrumima. Što čovjeku preostaje kada je u mraku po cijele dane nego da hrani dijete u sebi i da se svojim duhom izdigne iznad teške ratne situacije u kojoj se našao«, opisuje glumac Eranović.
Najveće mu je priznanje kada u očima publike vidi suze i dirnutost onim što on izvodi na pozornici, a publika na njegovim predstavama raznovrsna je, od djece osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, mladih, preko odraslih sve do umirovljenika, suvremenika i sudionika ratnih zbivanja, napomenuo je. »Glavašević je u svojim ‘Pričama’ pisao gotovo kao iz očiju djeteta, i pamtim da mi je nakon jedne predstave djevojčica od desetak godina rekla da joj je to najljepša i najtužnija predstava koju je gledala. I tu kao da sam shvatio o čemu se zapravo radi, a to je da i odraslima o tim temama treba govoriti kao i djeci«, dodao je mladi splitski glumac.
Odakle glumac Eranović crpi nadahnuća za svoju monodramu? »To je zasigurno i u činjenici da bih i ja poželio imati to zrno junaštva koje su imali toliki ljudi u Domovinskom ratu koji su bili ‘superjunaci’, a prije rata sasvim obični ljudi. To nam govori i da se uvijek treba zauzeti za slabije, reći što je istina, pa makar se trebali suprotstaviti i deset puta jačoj sili«, smatra Eranović. Osvrnuo se i na pitanje zdravoga aktivizma kada je riječ o očuvanju spomena na vukovarsku žrtvu. »Treba govoriti o oprostu koji liječi jer oprostom se također želi manipulirati. Oprost koji liječi potiče na zdravi aktivizam, očuvanje sjećanja na događaje koji su iznjedrili ideju slobodne i samostalne Hrvatske«, dodaje.
Naposljetku, jedno je pitanje u razgovoru s mladim glumcem bilo i ono vezano za ulogu Vukovara u današnjoj hrvatskoj umjetnosti, osobito kazališnoj i filmskoj, budući da se čini da Vukovar još uvijek presporo »osvaja daske«. Glumac Eranović u tome pronalazi optimističnu perspektivu. »Tek dolazi vrijeme kada će se stvarati prava umjetnička djela o Vukovaru. Jer s današnjim odmakom imamo i cjelovitije spoznaje i nekako nas lovi strepnja da će nešto promaknuti u zaborav. Iz te strepnje rađa se strast, a iz strasti se rađaju i dobra djela«, zaključio je Eranović.
