Ne pamti se baš da je u suvremenoj hrvatskoj povijesti na nekom javnom sveučilištu katolički biskup ili nadbiskup održao središnje predavanje na važnoj svečanosti; predavanje koje se od svih drugih izdvaja već po kategorizaciji u svojem nazivu »lectio magistralis«. Upravo se to dogodilo na proslavi visoke obljetnice, 150 godina modernoga Sveučilišta u Zagrebu, kada su učiteljsku ulogu u Rektoratu sveučilišne vlasti odlučile povjeriti zagrebačkomu nadbiskupu Draženu Kutleši.
Ako je tko s nestrpljenjem iščekivao klerikalizaciju zagrebačkoga sveučilišta u nadbiskupovu predavanju, ili slavodobitno isticanje da je prvi moderni zagrebački rektor Matija Mesić bio svećenik, ili evociranje slavne »katoličke povijesti« sveučilišta, ili obračun s promotorima nekih novih ideologija, grdno se prevario. Teme koje je nadbiskup otvorio i stajališta za koja se odlučno zauzeo ključ su za budućnost zagrebačkoga sveučilišta, ali i hrvatskoga društva. Nadbiskup je otvorio pitanja o ljudskom podrijetlu (Odakle potječemo?), naravi i identitetu (Tko smo?), smislu (Zašto postojimo?), moralu (Kako bismo trebali živjeti?) i konačnom cilju (Kamo idemo?), što su redom područja koja danas vape za jasnoćom i čvrstim utemeljenjem.
Prijelomna točka u nadbiskupovu predavanju bila je tvrdnja da je od presudne važnosti za filozofski, znanstveni i kulturni dijalog ne isključiti dimenziju vjere, što je stalna tendencija sekulariziranoga svijeta. »Kao članovima akademske zajednice svima nam je jasno da poželjna i potrebna sekularizacija, u smislu funkcionalno-pravnoga razlikovanja Crkve i države, ne može biti argument za potpuno istiskivanje vjere iz javne, odgojne i kulturne sfere. Stoga ne bi bilo primjereno da s ovoga sveučilišta izlaze intelektualno osiromašene generacije kojima bi postalo posve normalno promišljati o čovjeku isključivo kao o biološkoj jedinki, zanemarujući nadnaravnu dimenziju ljudske osobe, baš kao što je danas moguće i prihvatljivo prikazati europsku kulturu ‘kao nacionalnu povijest, ostavljajući kršćansku tradiciju potpuno po strani’.« Riječi su to koje razotkrivaju svu dramu modernoga studiranja i življenja.
Time što se nadbiskup izravno u govoru s lakoćom svrstao među članove akademske zajednice učinio je iskorak kakav se ne viđa često u hrvatskom društvu.
Naime, nema mnogo visokih sveučilišnih djelatnika, a malo ih je i u ostalim društvenim područjima, koji bi s lakoćom javno rekli, primjerice, da su članovi Katoličke Crkve, jer sada na nov način strahuju da bi pritom bili doživljeni kao manje slobodni ljudi. Svrstavši se i među članove akademske zajednice (služba velikoga kancelara Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta koju nosi zagrebački nadbiskup čak je i bremenitija od pukoga članstva u akademskoj zajednici), nadbiskup je u govoru pokazao da čovjek koji je slobodan može ići bilo kamo i da njegova prisutnost u drugoj zajednici ne može oduzeti ništa od njegova identiteta. Naprotiv, katolički identitet i zdravi nauk može biti samo obogaćenje dijalogu i društvu. Takvo što drastično se protivi rastućemu fenomenu da se na društvenim područjima stvaraju tabori u kojima »mi« i »oni« strahuju da bi, stupe li u dijalog, oni postali mi, a mi oni na obostrano osiromašenje. Biti član Katoličke Crkve i akademske zajednice ne isključuje jedno drugo. Štoviše, pravo je pitanje zašto bi suradnja bila isključena u doba kada je zapravo pogubni relativizam istinski zajednički neprijatelj svima, uključujući i one koji ga bezočno promiču.
Pokaže li se minimum dobre volje za razmatranje izrečenih nadbiskupovih argumenata, mogao bi započeti plodonosan dijalog kakav akademska zajednica u Hrvatskoj dugo nije iskusila. Nije li upravo to organizatorima i bio motiv za nadbiskupov »lectio magistralis«?
