Sredinom studenoga već gasnu lampaši koje su vjernici diljem Hrvatske na Dušni dan položili na grobove svojih najmilijih. No ispred župnih crkava Zagrebačke nadbiskupije već se čitavo desetljeće uz svetkovinu Svih svetih mogu nabaviti lampaši čiji plamen traje čak dvije godine, ne rasvjetljavajući tek minule živote, nego živote koji tek započinju. Tako bi se najjednostavnije mogla opisati inicijativa Caritasa Zagrebačke nadbiskupije »Darujmo im budućnost«, koja prodajom lampaša, ali i donacijama čitatelja Glasa Koncila te drugih fizičkih i pravnih osoba već deset godina osigurava police životnoga osiguranja za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja nakon 18. ili 21. godine napuštaju Caritasove domove. Bio je to povod da o inicijativi porazgovaramo s Caritasovom voditeljicom Sektora socijalnih usluga Suzanom Horvat Kutle, ali i nekolicinom mladih koji su nam približili što je za početak njihova osamostaljenja značio taj neobični »lampaš«.
Suzana Horvat Kutle: »Polica je djeci i podsjetnik da nisu sama i da im naša vrata uvijek ostaju otvorena«
Otkloniti nesigurnost
Tijekom protekloga je desetljeća inicijativa »Darujmo im budućnost« – dio projekta Zaklade Hrvatske pošte – 51 mladoj osobi dala »vjetar u leđa« u ukupnoj vrijednosti od 314 tisuća eura, a svake godine policu u vrijednosti od 10 tisuća eura, koja se isplaćuje mjesečno tijekom dvije godine, dobije 3-5 mladih, navodi Suzana Horvat Kutle.
»Trenutak kada dijete izlazi iz sustava socijalne skrbi prijeloman je jer se tada prvi put susreće s izazovima samostalnosti poput potrage za poslom i stanom. Zahvaljujući organiziranomu stanovanju u kojem i nakon punoljetnosti može besplatno nastaviti živjeti u našem smještaju, ono može steći važne životne vještine koje u domskom sustavu ne stječe, poput samostalnoga kuhanja i čišćenja. No jednom kada se posve osamostali, nema obiteljske pozadine na koju se može financijski osloniti u slučaju kašnjenja plaće, nenadanih kvarova ili gubitka posla. Polica u prvom redu otklanja tu nesigurnost«, objašnjava sugovornica.
Razvoj životnih vještina, ali i samopouzdanja
Takva je intervencija i s odgojnoga gledišta vrlo važna. »Izlazak iz doma nerijetko prati strah, što katkada dovede i do zanemarivanja školskih obveza ili odustajanja od posla. U tom smislu polica je djeci i podsjetnik da nisu sama i da im naša vrata uvijek ostaju otvorena«, primjećuje. »Mladi, pogotovo oni koji su dugo u sustavu, nakon osamostaljenja žele se posve odmaknuti od institucije. No našim odgojiteljima s kojima su ostvarili vrijedne odnose oni se i dalje javljaju, a za godišnjice ili blagdane djecu u domu počaste i slatkišima.«
»To je kao mekan jastuk koji čovjeku olakša pad iz stabilnosti u neizvjesnost, a da nikada i ne sazna tko mu je sve pomogao makar i centom«, opisuje Caritasovu policu Ema Fančović
To, smatra sugovornica, pokazuje i razliku između Caritasovih domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, u kojima na području Zagrebačke nadbiskupije živi njih 70-ak, i državnih domova u kojima ih živi više tisuća. »Osim životnih vještina, nastojimo im usaditi i samopouzdanje da mogu samostalno graditi svoj život kao odrasli ljudi bez obzira na sve što su proživjeli. Tu dodatnu dimenziju obogaćuje vjera naših odgojitelja.«
Police se »grade« godinama
Osim vjere odgojitelja, tu dimenziju obogaćuje i milosrđe brojnih darivatelja, čijim se doprinosima »grade« police osiguranja za djecu u Caritasovim domovima. »U trenutku kada dijete uđe u naš dom i kada postane očito da ne će moći biti posvojeno, započinjemo s reguliranjem police. Bez obzira na to je li s nama od prvih dana svojega život u Kući ljubavi na Savici ili je došlo već kao adolescent u našu Kuću sv. Franje u Vugrovcu ili Kuću za mlade u Selskoj, svako će dijete po izlasku iz doma dobiti svoju policu. Važno je pritom da mu sredstava s police ne će biti isplaćena odjednom, nego mjesečno kroz dvije godine da bi steklo financijsku pismenost i izbjeglo rizike. Mjesečna renta djetetu nije dovoljna da od nje živi bez rada, ali je dovoljna da mu olakša prve samostalne korake.« Iznos police nedavno se i povećao sa šest na deset tisuća eura. »Pojedini donatori uplate nam čitav iznos odjednom, no i najmanji financijski doprinos mnogo vrijedi jer se police ‘grade’ godinama.«
»Većina ljudi na ovom planetu nema naše iskustvo«
Polica čeka i 19-godišnju studenticu Emu Fančović, koja dvije godine živi u organiziranom stanovanju u Caritasovoj Kući za mlade »Da život imaju«. »Dom mi je dao sigurnost koju nisam imala«, sažeto objašnjava mlada sugovornica, koja studij fonetike i lingvistike ubrzo planira zamijeniti studijem novinarstva, socijalnoga rada ili STEM-područjem.
O takvim joj je promjenama lakše razmišljati upravo zahvaljujući potpori Caritasa. »To je kao mekan jastuk koji čovjeku olakša pad iz stabilnosti u neizvjesnost, a da nikada i ne sazna tko mu je sve pomogao makar i centom. Polica je zasigurno olakšanje za prve životne troškove, ali i šansa da pokažemo koliko pametno možemo njima upravljati«, dodaje Ema priznajući da djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi prati i stigma da su manje pametni. »Većina ljudi na ovom planetu nema naše iskustvo – iskustvo da su nas iznevjerili ljudi koji su nam trebali pružiti što nam je najpotrebnije. Zbog toga iskustva primorani smo steći ‘street smarts’, naučiti bolje ‘čitati’ ljude i brinuti se sami za sebe, pa i raspolagati svojim novcem. Vjerujem da i svi oni koji odluče donirati za policu to shvaćaju: da nas ne čeka nužno put do propasti, nego da možemo uspjeti i više od drugih.« Poticaj je to koji u studenom šapće plamen svakoga lampaša.
»Poput ruku koje čovjeka pridržavaju dok uči voziti bicikl«
