Nakon što je u prvom poglavlju iznio antropološke temelje o potrebi mišljenja, govorenja i djelovanja u kategorijama srca kao središta koje sjedinjuje sve dimenzije ljudskoga bića; i nakon što je govorio o »nesamodostatnosti«, »krhkosti i ranjivosti« ljudskoga srca te stoga i o potrebi za »pomoću božanske ljubavi«, tj. Kristova Srca, papa Franjo u drugom poglavlju svoje nove enciklike »Dilexit nos – Uzljubi nas« govori o Kristovoj ljubavi – o njegovu Srcu – na način kako o njoj govore evanđelja. Poglavlje, međutim, započinje jednom od središnjih rečenica u čitavom dokumentu: »Kristovo Srce, koje simbolizira njegovo osobno središte iz kojega izvire njegova ljubav prema nama, živo je središte prvoga navještaja. Tu je počelo naše vjere, izvor koji održava kršćanska uvjerenja živima.«
Isus svoju ljubav »nije želio previše objašnjavati«, nego ju je »pokazao svojim gestama«: »K svojima dođe.« Te tri riječi iz Proslova Evanđelja po Ivanu polazište su papi Franji. »Ti njegovi, to smo mi, jer on s nama ne postupa kao s nečim što je tuđe. Smatra nas svojinom koju čuva brižno, s osjećajem. Postupa s nama kao sa svojima. Ne u smislu da smo njegovi sluge… To što nudi uzajamna je pripadnost prijatelja. Došao je, prevladao sve udaljenosti, postao nam blizak kao što su nam bliske najjednostavnije svakodnevne egzistencijalne stvari. Njegovo je drugo ime zapravo ‘Emanuel’, što znači ‘S nama Bog’«, promišlja papa Franjo.
Razgovor sa Samarijankom, s Nikodemom, s preljubnicom, njegov dodir dok je liječio, njegovo ohrabrivanje klonulih. Sve je to povod Papi da osobno čitatelju enciklike izravno poruči: »Ne boj se. Dopusti mu da ti se približi, da sjedne pokraj tebe. O mnogim osobama možemo sumnjati, ali o njemu ne. I nemoj odustati zbog svojih grijeha. Sjeti se da su mnogi grješnici ‘dolazili za stol s njime’. (…) Isus danas očekuje da mu dadeš mogućnost da obasja tvoje postojanje, da te podigne, da te ispuni svojom snagom. (…) On uvijek pronalazi načina da se pokaže u tvojem životu, kako bi se ti s njime mogao susresti.«
Nakon gesta Papa je na nekoliko primjera pokazao kako je Isus pogledom prenosio svoju ljubav. Tako je njegov pogled upućen bogatomu mladiću Papa okrunio riječima: »Ako te zove, poziva radi poslanja, prije toga te gleda, ispituje intimu tvojega bića, zamjećuje i spoznaje sve što je u tebi, polaže na tebe svoj pogled.«
Isus je »vidio« nevolje mnoštva, Natanaelovu usamljenost, čistu nakanu siromašne udovice koja je u hramsku riznicu ubacila sve što je imala. Kad je pak riječ o Isusovim riječima, Sveti Otac ističe da je njegova riječ »uvijek živa i sadašnja… i poziva nas da nas povede na najbolje mjesto«. »A najbolje je mjesto Isusovo Srce«, poručuje Papa.
Isusov plač nad Jeruzalemom i nad mrtvim Lazarom također otkriva Kristovo Srce. »Evanđelisti, premda ga ponekad prikazuju moćnim i slavnim, ne propuštaju pokazati njegove osjećaje pred smrću i bolju prijatelja. (…) Izvještaj ne dopušta sumnju da je riječ o iskrenu plaču, proizišlu iz unutarnje potresenosti. Naposljetku, nije se željela sakriti ni Isusova tjeskoba pred vlastitom nasilnom smrću«, piše Papa u enciklici. I zaključuje: »Sve se to, ako se površno gleda, može činiti kao puki religiozni romantizam. No stvar je puno ozbiljnija i važnija. Svoj najviši izričaj nalazi u Kristu pribijenu na križ. To je najjasnija riječ ljubavi. Nije prazna ljuska, nije puki osjećaj, nije duhovni bijeg. To je ljubav. Eto zašto je sv. Pavao, tražeći prave riječi kako bi objasnio svoj odnos s Kristom, rekao: ‘Ljubio me i predao samoga sebe za mene.’«
Treće poglavlje, pod naslovom »Ovo je srce koje je toliko ljubilo«, preuzetim od sv. Margarete Marije Alacoque, uz koju je vezano uvođenje svetkovine Presvetoga Srca Isusova, započinje riječima: »Pobožnost prema Kristovu Srcu nije štovanje organa odvojena od Isusove osobe. Kontemplativno promatramo i klanjamo se čitavomu Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji je postao čovjekom, prikazanomu u jednoj svojoj slici na kojoj je istaknuto srce. U ovom je slučaju srce od mesa uzdignuto kao slika i povlašteni znak najintimnijega središta utjelovljenoga Sina i njegove ljubavi koja je ujedno božanska i ljudska, jer je više od bilo kojega uda njegova tijela naravni pokazatelj ili simbol njegove beskrajne ljubavi.« Treće poglavlje enciklike »Dilexit nos« teološko je promišljanje koje pokazuje da je simbol Kristova srca daleko više od »običnoga« izričaja pučke pobožnosti, jednoga među mnogima; da ta pobožnost nije – kao što je izrijekom rečeno na jednom mjestu riječima pape Pija XII. – izvedena iz privatnih objava, nego iz same srži kršćanske vjere.
Temeljna misao trećega poglavlja glasi: Srce Isusovo na izvrstan način sintetizira evanđelje, radosnu vijest o Božjem utjelovljenju i čovjekovu spasenju. Vječna Božja riječ postala je tijelom, prema grčkom izvorniku doslovno »mesom«, onim somatskim ljudskim; Bog se u Isusu Kristu »spustio« k čovjeku, preuzeo njegovu ljudsku narav kako bi je uzdigao i spasio.
Simbol Kristova Srca izvrsno predstavlja tu istinu, i to ne na nekoj teoretskoj razini, nego na egzistencijalnoj razini koja promiče susret s Kristovom ljubavlju.
Papa Franjo u prilog svojoj misli navodi mnoga imena, od crkvenih otaca do novijih i suvremenih teologa i papa. Ovdje prenosimo riječi dvojice papa. Prvi je Benedikt XVI. koji je govor o Kristovu Srcu izvrsno uklopio, u samo nekoliko riječi, u otajstvo utjelovljenja: »Iz beskrajnoga obzora svoje ljubavi Bog je želio ući u granice naše povijesti i ljudskoga stanja, preuzeo je tijelo i srce; tako da bismo mi mogli kontemplativno gledati i susresti beskonačno u konačnome, nevidljivo i nedokučivo Otajstvo u ljudskom srcu Isusa Nazarećanina.« Papa Pio XII. je pak, na temelju dogme o dvjema naravima, ljudskoj i božanskoj, u jednoj božanskoj Osobi Isusa Krista, govorio o trima različitim, ali neodvojivim razinama Kristove ljubavi: »Uistinu, u svjetlu vjere, po kojem vjerujemo da u Kristovoj Osobi postoji suživot između ljudske naravi i božanske, naš je duh učinjen dostojnim shvatiti vrlo uske spone između osjećajne ljubavi Isusova tjelesnoga srca te njegove dvostruke duhovne ljubavi, ljudske i božanske.« Krist je, dakle, ljubio na ljudski način, ljudskim srcem, a u toj se ljubavi očitovalo čovjekoljublje našega Boga.
Papa Franjo također snažno ističe trinitarnu dimenziju Kristova Srca: ono je, po riječima sv. Ivana Pavla II., »remek-djelo Duha Svetoga« te je potpuno s jedne strane usmjereno na Oca, kojega Isus oslovljava s »Abba – Tata«, a s druge na ljude. Papa Franjo piše: »Sv. Ivan Pavao II. poučavao je da ‘nas Spasiteljevo Srce poziva da se uzdignemo k Očevoj ljubavi, koja je izvor svake autentične ljubavi’. Upravo to Duh Sveti, koji nam dolazi iz Kristova Srca, nastoji hraniti u našim srcima. Zato se liturgija, pod životvornim djelovanjem Duha Svetoga, uvijek obraća Ocu iz uskrsnuloga Kristova Srca.«
Nastavlja se
