– Kraljevstvo za konja! Državu za poštena političara! Samo, ima li još takva na bojnom polju?! – u visokoj glumačkoj pozi naš intelektualni »liberalac« Željac, baš poput već pomalo olinjala Richarda III., započinje našu penzićku subotnju kavicu. – Najgore mi je kad »zglajzaju« doktori, kad baš njih ulove »s prstima u pekmezu«…
– »S laktovima«, misliš? Za momke čvrste ni dost’ gurnut prste! – već je razbuđen Debeli.
– Daj, Debeli, sigurno su i tebe odgajali slično kao i moji mene… – nastavi Željac tužnjikavo. – U djetinjstvu usađivali mi da »sveto trojstvo zvanja« čine svećenik, učitelj i liječnik; da je to ljudski vrh! A sad ovako… Za učitelje ili profesore, metodom vlastite kože, brzo sam shvatio pa i prihvatio zašto bježe u politiku, potplaćeni i necijenjeni… Ali za doktore, to mi je bilo i čudnije i neprikladnije da se guraju u političare. Prvi put ih primijetio u Domovinskom ratu, ali tad sam tu medicinsku političnost opravdao velikim srcem koje tuče za Hrvatsku… I onda, muka mi kad se baš liječnici nađu u tim sumnjivim nabavkama, u sofisticiranim »muljanjima«, i »podmazivanjima«, i sve još iz političke moći…
– Onda samo kaj ti ne »zasuze oči«? – Debeli opet ukliže poput zadnjeg veznog. – Moj Željac, nisam ja znal da si ti baš takav naivac! Novčeki svima fino zamirišeju… Pa i doktorima! Osim toga, čim postanu političari, oni za mene prestanu biti doktori. Kao u onoj matematici sa skupovima, koju tek sad kužim. »Skup političara« očito je nadređen »skupu liječnika« pa kad iz ovog drugog zakoračiš u prvi, ti iz »podskupa« ideš u »nadskup«, htio ne htio… Vidiš, mislim si, možda bi trebalo i doktorima, kak i svećenikima, zabranit bavljenje profi-politikom. Jer i njihovo zvanje je isto tol’ko važno za sve ljude uopće, da se njima zabrani uključivanje u ove ili one stranke. Moraju biti izvan i iznad toga, da bi doista mogli biti za svakoga, bolesnoga i zdravoga!
– Kraljevstvo za Debeloga! – kliknem sad i ja. – Baš pred nedjelju Krista Kralja; takvi nam propovjednici poput tebe trebaju! Jasni, glasni, izravni! Samo, nije to baš tako jednostavno ni paralelno kako se tebi čini… Svećeniku koji bi poželio biti pravi stranački političar vjerojatno bi i formalno zabranili vršenje svećeničke službe. A kad bi ga u politici »uskoknuli« pa ulovili u mitu i korupciji, ili ga jednostavno »odstrijelili« kao metu, ne bi se imao kamo vratiti. A liječnici, ne ćeš valjda reći da se ni oni, nakon političkog fijaska ili »krađice«, ne bi smjeli vraćati na svoja radna mjesta?! U doba kad ih ionako nema dovoljno…
– Osim toga svećenici ipak i ovako mogu svake nedjelje s ambona, uvijeno i umotano, propovjednički malo oplesti po ovima ili onima… A što će doktor? Da propiše krive tablete kvarnomu političaru ili na operaciji ukrivo zareže onoga koji mu nije po volji?! I zato… – naginjući zadnje kapljice crne kavice, opet se teatralno richardovski postavi naš Željac – Kraljevstvo za čestita liječnika!
