Pita li se praznovjerne suvremenike, znakovi anđela ponajprije će im biti perje i kovanice, leptiri i ptice kardinali. Pita li se biblijskoga čovjeka, znaci prisutnosti nebeskih duhova mnogo su ozbiljniji, ali ne i manje vidljivi. Anđela je u ženskoj nježnosti prepoznao Eleazar, a u beženstvu naznačio Krist. Izaija i Matej anđelima doznačuju potres, a Nabukodonozor i Petar izbavljenje. Stjepan i Pavao znaju da anđele označava oganj, što uz Elizejeva viđenja potvrđuju i paljenice Gideona i Manoaha. Da su slava, čast, znanje i moć anđeosko znamenje, uglas sa psalmistom i piscem Poslanice Hebrejima svjedoče Meribaal i bezimena Tekoanka. Premda se i Sotona zaodijeva svjetlošću kakvom je blistalo Ahasverovo i Stjepanovo lice, trn u tijelu i trepet duše znaci su koji ga odaju, a sud njegovim slugama predoznačit će glas arkanđela i anđeoska trublja. No prvorazredni je anđeoski znak – pobjeda. Nakon Debore i Judite to su doznali i Makabejci.
U desetak su se ratnih pobjeda Juda i njegova braća uvjerili da im je »u boju bio suborac« Svemogući koji »svojom moći lomi neprijateljske snage«. No da su im pobjede zapravo donijeli dusi, naznačuje Judina predratna molitva kod Adase: »Pošalji i sada ispred nas dobra anđela da sije strah i trepet!«
Anđeo se naoko nije pojavio; no pobjeda koju su Makabejci izvojevali »očevidnom Božjom pomoći« prokušanim je znakom njegove prisutnosti. Nije sporno da je tu nevidljivu strahovitost najbolje mogao uprisutniti slikar koji se čak četiri puta okušao u portretu nebeskoga vojvode. Na jednom od uljanih »Arkanđela Mihaela« ukrajinsko-ruski sentimentalist i razočarani bivši mason Vladimir Lukič Borovikovskij Sotonu je zavio takvom tamom da sliku valja protumačiti kao »negativ« duhovne stvarnosti: arkanđeo je nevaljalu oku nevidljiv zbog svoga sjaja. No izradi li se negativ slike, u Mihaelovim rukama ukazat će se i palma – znak pobjede duha.
»Mučite me koliko hoćete. Ufam se u Isusa Krista; u njemu sam sigurna u pobjedu.« Te riječi Elisabette Canori More nesporno bi se protumačile palmom mučeništva eda ih nije izgovorila zlodusima. Naime, prije nego što je obukla habit trinitarskih svjetovnjakinja talijanska blaženica – umrla 1825., baš kada i carski portretist – na Kristov je zov ušla u devetodnevnu bitku trpeće zadovoljštine za Crkvu i papu, prvu od brojnih u kojima će joj okrjepu donositi arkanđeo Mihael. No ta je duhovna stvarnost imala i očevidan »negativ«. Trideset je godina svake noći brižno dočekivala nevjernoga muža, moleći se i za ljubavnicu onoga čije je kockanje nju i kćeri zavilo u neimaštinu. Prokušavši da je Isus postao »otac i Gospodar njezine kuće«, umjela je čudesima pomagati i druge razorene obitelji, a na suprugove batine i uvrjede odgovarati proroštvom: »Još ćeš ti i misu služiti!« Što je njegovo obraćenje na njezinu odru bilo doli znak anđela?
