U subotnjem izdanju Novoga lista u podlistku »Magazin« krajem listopada objavljen je prilog u kojem se, mimo novinarske neutralnosti, taj medij naslovom opredijelio za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju. Iako su uključili više sugovornika različitih disciplina, Novi list loše je odglumio bioetički pluriperspektivizam davši glas različitim stručnjacima, a na naslovnici se opredijelio za »potpomognutu i bezbolnu smrt«. Sakrio je pritom istinu da ni život ni smrt čovjek ne određuje sam, nego je život darovan, a protuprirodna težnja za smrću u bitnome ovisi o međuljudskim odnosima i društvenim okolnostima.
Eutanazija (grč. »dobra smrt«) etičko je pitanje, no ujedno politički poligon za iskušavanje rješenja koja nemaju veze s etikom. Naime, cijeli se ekonomski razvijeni svijet – a u novije vrijeme i siromašnije zemlje poput Indije – suočava s činjenicom produljenoga životnoga vijeka, padajuće stope rađanja i bolnoga nerazmjera mladih i starih koji ne prijeti samo kolapsom mirovinskoga sustava, nego postupnim gašenjem svih društvenih sustava.
Razlog postojanja države
Zakoni koji bi ljudima omogućili – na vlastitu inicijativu, inicijativu njihovih bližnjih ili tzv. stručnih (?) povjerenstava – asistenciju u samoubojstvu ili okončanje života od ruke drugih nude se kao rješenje koje, tobože, afirmira slobodu tih usmrćenika. Pritom se zaboravlja da je jedini razlog postojanja države, kako je uvjerljivo pokazao otac liberalizma John Locke, čije su ideje temelj današnjega političkoga krajolika, pomoć građanima da očuvaju svoj život, slobodu i vlasništvo.
Uvjerenje da svaka osoba ima dostojanstvo i da je ljudski život temeljna objektivna vrijednost stup je svih institucija, bez kojega ništa drugo nije moguće ni smisleno. Kada se to uvjerenje jednom poljulja i kada se smrt onih kojima je kraj blizu ili koji osjećaju patnju proglasi rješenjem, pomalja se sklizak teren pojava kakve gledamo u Nizozemskoj, Belgiji i Kanadi – da mladi ljudi koji pate od depresije ili jednostavno nisu zadovoljni životom sebe eliminiraju iz svijeta uz asistenciju liječnika (i novčanu potporu poreznih obveznika!) poput 29-godišnje Zoraye ter Breek, odnosno da siromašni i bolesni, ne želeći biti teret drugima, odluče okončati svoj život, kao što je službeno potvrdio glavni mrtvozornik kanadske države Ontario dr. Dirk Huyer.
Autonomija bez neškodljivosti, dobročinstva i pravednosti?
Najčešći je argument za »pomoć pri umiranju« – iznošen sada i u britanskom parlamentu – tzv. argument iz autonomije koji glasi: »Ako netko želi umrijeti, budući da ima autonomiju nad svojim tijelom i životom, nitko ne bi trebao priječiti njegov privatan čin (samo)usmrćivanja, nego bi mu u tome trebalo pomoći.« Argument je to koji proizlazi iz liberalnoga individualizma, koji želi vidjeti čovjeka kao izoliranu jedinku koja sebe određuje jedino u odnosu na sebe, bez odnosa s drugima. Taj argument jednostavno ne stoji. Navedeno ne vrijedi čak ni za samoubojstvo, gdje se možda može govoriti o privatnoj odluci i privatnom činu osobe da si oduzme život, jer i takvu odluku pojedinac donosi umrežen u odnose s drugima, koji znatno utječu na njegovu motivaciju.
Za razliku od pukoga samoubojstva, kod potpomognutoga samoubojstva i eutanazije čin uključuje i druge osobe, a preko političko-ekonomskoga sustava cijelu društvenu zajednicu. Kao što država ne smije ohrabrivati i promicati samoubojstvo, tako ne smije ni aktivno sudjelovati u njemu.
Drugi najčešći argument tzv. ubojstva iz samilosti temelji se na tvrdnji da su patnja i bol najveća zla te je lišavanje osobe patnje i boli čin samilosti, tj. dobročinstvo. Taj je argument neodrživ iz više razloga. Bol je fizički fenomen, a današnje metode uporabe analgetika i duboke sedacije mogu potpuno ukloniti bol. Patnja je, naprotiv, psihološka te prema tome subjektivna. Primjer Zoraye ter Breek, Jolande Fun i drugih pokazuju da se mlade i fizički zdrave osobe odlučuju za potpomognuto umiranje na temelju subjektivne procjene da njihov život nije dovoljno dobar, kao i da će osobe s invaliditetom kojima nije pružena adekvatna pomoć i potpora češće zatražiti eutanaziju od onih kod kojih to nije slučaj. Naposljetku, doživljaj patnje i boli ovisi o doživljaju smisla, skrbi, brige i ljubavi. Socijalno izolirane osobe koje se osjećaju napušteno češće će poželjeti umrijeti, pri čemu je argument autonomije zlobna mimikrija nebrige i ravnodušnosti društva prema njima.
Svjetska medicinska asocijacija protiv eutanazije
U »Magazinu« Novoga lista svoja je razmišljanja izreklo nekoliko stručnjaka. »Dati pacijentu sredstvo koje će ga usmrtiti ili mu pomoći da to sam učini, dovodi u pitanje temelje medicine, ali i civilizacije. (…) Moj liječnički i osobni stav odgovara Deklaraciji svjetske medicinske asocijacije (WMA) koja se čvrsto protivi eutanaziji i asistiranom suicidu, te nijedan liječnik ne bi smio biti prisiljavan sudjelovati u tim praksama, niti bi ijedan liječnik trebao biti obvezan upućivati na takav kraj«, rekao je za Novi list dr. Križo Katinić, psihijatar, psihoterapeut i psihoonkolog. Upozorio je međutim: »Produžetak životnoga vijeka ne znači istovremeno unaprijed zamišljenu blagodat, posebno jer nosi teškoće za pojedinca i opterećenje za okolinu, koliko god mi to uljepšavali.« Zaključio je da »ne znači da je u zemljama gdje je dopuštena eutanazija problem samim time riješen«. Ključan je dio ipak ostao neizrečen, a krije se u subspecijalizaciji dr. Katinića, logoterapiji, koju je osmislio austrijski psihijatar i filozof Viktor E. Frankl preživjevši nekoliko nacističkih logora, među kojima i zloglasni Auschwitz.
»Zašto se niste ubili?« pitanje je koje su mu mnogi postavljali nakon Drugoga svjetskoga rata. Franklov je odgovor: »Ako postoji smisao, on uključuje i smisao patnje.« Patnja ljudsku slobodu ne poništava, nego potvrđuje, ona izaziva čovjeka da prema njoj zauzme stajalište. Već je zauzimanje stajališta vrijednost. Osoba ne gubi dostojanstvo bolešću, pa ni psihičkom bolešću. »Osoba je duhovna. (…) Organizam je u cijelosti načinjen od organa, što znači od alata. Funkcija organizma – zadaća organizma koju on ima ispuniti za osobu koju nosi i koja nosi njega – u prvom je redu instrumentalna i, preko toga, ekspresivna prema van; osoba treba svoj organizam da bi djelovala i mogla se izraziti. U tom je smislu organizam kao alat sredstvo do cilja te kao takav ima uporabnu vrijednost. Suprotan pojam od uporabne vrijednosti je dostojanstvo: dostojanstvo samo pridolazi k osobi, i to bitno neovisno o svim vitalnim i socijalnim utilitetima. Samo onaj koji to previđa i samo onaj koji to zaboravlja može opravdati eutanaziju«, zapisao je Frankl.
Paradoksno pogrješan zaključak da »moj život pripada meni«
Dok su umjetnik Dimitrije Popović i pravnik dr. Tomislav Nedić za Novi list izjavili da je nemoguće kategorički se izjasniti za ili protiv eutanazije, dr. Žarko Puhovski, filozof politike i politički komentator, poznat po svjedočenju protiv studenata reformista nakon sloma hrvatskoga proljeća, izjavio je: »Moj život ne pripada državi ni crkvi, nego samo meni.« Prije toga priznao je paradoks iz kojega je izveo neobičan zaključak: zabranjeno je pomagati pri samoubojstvu koje međutim nije ilegalno, pa bi logično bilo legalizirati pomoć pri samoubojstvu. Ako ta argumentacija stoji, zašto je i dalje zabranjeno poticati na samoubojstvo, kao i (barem u Hrvatskoj) javno govoriti o samoubojstvu na romantiziran način? Svjestan stvarnosti skliska terena koji legalizacija potpomognutoga ubojstva podrazumijeva, Puhovski zaključuje da »nevolje zbog rapidnoga starenja pučanstva i odgovarajućega (pre)opterećenja zdravstvenoga sustava sigurno ne mogu biti riješene eutanazijom« te da je »potreban obrat k shvaćanju osnovnoga prava na život kao prava na život sa stanovitim kvalitetama, a ne tek kao biologijske odrednice«.
Međutim, upravo da bi ostvario kvalitetu života, čovjek treba druge, kao što je i odgovoran prema drugima, kako bi oni te kvalitete ostvarili. Stoga je teza da »moj život pripada meni« ne samo filozofski neprecizna, nego vodi do pogrješnoga zaključka, naime ne da su drugi dužni pomoći mi da održim svoj život, nego da su dužni pomoći mi da ga prekinem ako prosudim da mu nedostaje kvalitete.
Neizmjerno dostojanstvo osobe
