»Afrika u malom« – tako se zbog geografske, kulturne i političke raznolikosti naziva Republika Kamerun, mlada srednjoafrička država u kojoj se susreću prašume juga i savane sjevera, kršćanski misionari i animistički starosjedioci, kolonijalna povijest i plemenska baština, ali i Hrvatska i Afrika. Naime, već tridesetak godina traje misijska, karitativna i duhovna suradnja Požeške biskupije sa sjevernokamerunskom Biskupijom Ngaoundéré, čiji je ordinarij Emmanuel Abbo u nedavnom drugom pohodu Hrvatskoj osim Požege posjetio i Đakovačko-osječku nadbiskupiju i zagrebački nacionalni ured Papinskih misijskih djela. Mons. Abbo za čitatelje je Glasa Koncila rado protumačio izazove Crkve u Kamerunu, a uz hrvatski utjecaj u svojoj domovini osvrnuo se i na stajališta afričkih pastira prema sinodskim zbivanjima i nedavnoj deklaraciji »Fiducia supplicans«.
Tri desetljeća hrvatskih tragova u Kamerunu
»Hrvatski su ljudi vrlo gostoljubivi, religiozni i topli«, opisuje mons. Abbo dosadašnje susrete s Hrvatima, uspoređujući ih s bratskom dobrodošlicom kakvu doživljava i u vlastitoj biskupiji, površinom većoj od čitave Hrvatske. »Biskupija Ngaoundéré obuhvaća gotovo 70 000 četvornih kilometara, što znači da za put s jednoga na drugi kraj treba prijeći 800 kilometara. Nije lako biti biskup na tako veliku prostoru. Župe su međusobno udaljene i do 150 kilometara, a svaka od njih 30-ak ima još toliko filijala, zbog čega kanonske vizitacije potraju i po tjedan dana«, dočarava nam pastoralni teren biskupije na kojem se već gotovo trideset godina vide i hrvatski tragovi.
Bogoslovni »magnetizam«
»Suradnja između dviju biskupija započela je dolaskom oca Karla Prpića, nakon kojega je u biskupiji došlo do umnažanja svećeničkih zvanja. U doba kada je on došao u Kamerun u čitavoj biskupiji nije bilo dijecezanskoga svećenika, a danas ih ima 39. Hrvatska je prisutnost važna i za naš pastoral, kojemu je mnogo darovala i uršulinka s. Mirjam Šurjan.
Na materijalnoj razini Požeška nam je biskupija pomogla u izgradnji i opremanju župnih crkava i škola, ali i u školovanju siromašne djece i naših bogoslova.« Spremnost da na školovanje primi nekoliko kamerunskih bogoslova nedavno je izrazio i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. »Ta me ponuda oduševila jer mislim da je važno da bogoslovi iskuse bogatstvo različitih formacija, da se zaljube u dubinu postulata naše vjere i taj magnetizam ugrade i u naš pastoral. Iz toga razloga već nekoliko godina nastojim ih poslati na studij izvan biskupije. Jedan je bogoslov trenutačno u Rimu, a više ih se priprema za odlazak u Njemačku.«
Rast blagoslova prati rast izazova
Dok brojnost bogoslova najbolje očituje rast Crkve u Kamerunu, raste i ozbiljnost pitanja siromaštva, nedostatne zdravstvene skrbi, nezaposlenosti i dječjega rada, upozorava biskup. »Prvi izazov za Crkvu u Kamerunu, a osobito za siromašnu Biskupiju Ngaoundéré, jest povećanje broja upisa u škole, pogotovo kod djevojčica, koje se u kamerunskim obiteljima uglavnom usmjeravaju na udaju i kućanske poslove. Drugi je izazov olakšavanje pristupa zdravstvenoj skrbi za stanovništvo u ruralnim područjima.« Tim izazovima biskupija je doskočila s desetak škola i desetak zdravstvenih ustanova koje djeluju na razini višoj od sličnih ustanova u vlasništvu države, a otvorene su pripadnicima svih vjera. Katoličke osnovne i srednje škole u Kamerunu tako pohađa oko pola milijuna učenika bez obzira na vjerska uvjerenja, objašnjava mons. Abbo.
Crkva u Kamerunu nije progonjena
Iako je većina od 30 milijuna kamerunskih žitelja katoličke vjere, islam je dominantna religija na području Biskupije Ngaoundéré, uz zamjetan broj protestanata. »Islam u Kamerunu ima dulju povijest od kršćanstva, no broj krštenih svake se godine povećava. Ipak, naš je ekumenski i međureligijski suživot miran i nema govora o religijskom nasilju ili zabranama bilo koje vjere.« Kako onda objasniti nedavno ubojstvo svećenika Christophea Komle Badjougoua u glavnom gradu Kameruna? »Oca Cristophea ubila su dvojica nepoznatih ljudi dok je u Yaoundéu čekao vizu za odlazak u Italiju. Prema dostupnim informacijama riječ je ili o neuspjelu pokušaju pljačke ili o ubojstvu krive osobe. U svakom slučaju to je izolirani incident, a ne znak vjerskoga progona«, smatra sugovornik.
Sinoda prije sinode
Mons. Abbo osvrnuo se i na činjenicu da se u Hrvatskoj afrički biskupi smatraju čuvarima tradicije – osobito u svjetlu njihova angažmana na Sinodi o sinodnosti. »Afrika ljubomorno čuva tradicionalne vrijednosti koje promiču život zajednice propuštajući u nju svjetlo evanđelja. Tomu pripadaju naši obredi slavljenja života, pokajanja, dobrodošlice – prakse koje se na neki način zrcale i u samom evanđelju. Zato Afrika dobro razumije kako se novost evanđelja usađuje u postojeću kulturu. U tom smislu vjerujem da smo u našoj biskupiji sinodski proces započeli mnogo prije Sinode. U izradu i provedbu našega pastoralnoga plana već su godinama osim biskupa i svećenika uključeni redovnici, bogoslovi i drugi vjernici laici. To nije pitanje moći, nego poslanja i služenja, a Sinoda nam pomaže još više usvojiti taj pristup.«
Prigrliti čovjeka ne znači priznati situaciju
Osim kritičkoga stajališta prema Sinodi, afrički su biskupi pozornost crkvene javnosti privukli i odbijanjem udjeljivanja blagoslova homoseksualnim parovima nakon objave deklaracije »Fiducia supplicans«. Biskup Abbo objasnio nam je zašto je i Kamerunska biskupska konferencija klericima izričito zabranila takve blagoslove. »Žele li zadobiti milost Božju, homoseksualne osobe mogu poduzeti iste korake kao i svi drugi grješnici. Za to im ne treba poseban dokument, pogotovo ne takav kojim se službeno priznaje njihova situacija i potiče ih se da u njoj ostanu, ustraju, pa čak se i skrase. Svaka homoseksualna osoba mora biti dobrodošla kod svojega svećenika i biskupa. Njihove crkvene zajednice ne smiju ih držati na marginama. No to ne znači da treba službeno priznati njihove životne situacije.«
Vjera se ne prodaje za malo rubalja ili dolara
Među reakcijama na takvo stajalište afričkih biskupa istaknula se izjava novoga kardinala Timothyja Radcliffea, koji je zabranu pripisao pritisku američkoga novca evangelika, ruskoga novca pravoslavaca i zaljevskoga novca muslimana. »Nema govora o tome da je naša reakcija plod materijalne ovisnosti. Ovaj naraštaj ne će svoju vjeru i tradiciju prodati za malo rubalja ili dolara. Upravo suprotno, korupcija teče u drugom smjeru jer strane države vrše pritisak na nas da prihvatimo homoseksualne prakse. No mi o tome ne razmišljamo i odbijamo pomoć koja bi nas na to obvezala. Afrički mentalitet takvu logiku nikada ne će prihvatiti«, zaključuje biskup Abbo.
Plodovi stoljetnoga stabla
