Pita me neki dan moj prvašić Pavao: »Postoji li sveti Nikola?« Jer rekoše mu neki u razredu da je to »obična izmišljotina«, isto kao »mrazobožićnjak«, i da mu darove kupuju mama i tata. »I djedovi i bake, ako su im penzije jake«, pomislih i poželjeh, ali malomu čvrsto odgovorih da sveti Nikola itekako postoji, da nas s neba sve gleda i uči nas kako moramo biti dobri. Pa onda, jer sam ne stigne na sve strane, oni koje je već naučio da budu dobri, u njegovo sveto ime, stave poneki darak u čizmice djece koja će tako postati dobra pa mu jednom i sama pomagati. Tako nekako sam mu objasnio da Nikola postoji…
– Tko bi rekao da si tako mudar djed! – prekine me Dankec. – Eee, da meni ima tko tako objasniti i odgovoriti na pitanje postoje li izbori. Ne oni filozofski između dobra i zla, nego baš ovi pravi politički, recimo ovi predsjednički izbori. Postoje li oni ili su samo privid, tlapnja, da ne reknem »namještaljka«? Jer otkad znam za sebe, a osobito sad za ove izbore, ja nikad ne sretnem ljude koji glasuju za one koji potom budu »drugokrugaši«, a naposljetku pobijede! Kako je to moguće?!? Evo i sad, na poslu svi se naglas kunu kako »sigurno ne će glasovati« za ove »glavne« iz najvećih stranaka, a naposljetku… Dobro, znam, reći ćete mi kako je premali taj moj »uzorak« s posla, kako su to sve školovani ljudi koji prate politiku, kako ovo ili ono… Ali čujem ja i svoje susjede, one takozvane »male« i »obične«, neškolovane ljude. I oni svi isto tako govore, hajd’ svi osim susjede Štefe koja mi, baš nakon zornice, priča kako će ona ipak glasati za »ovog sadašnjega« jer, veli, ne će za žene jer one su majke pa »nek’ fino idu doma djecu odgajat’«, a »i taj doktor, nek’ ide na svoj posel, i tak’ nemamo dost’ doktora«. A ovaj sadašnji predsjednik, uvjerava ona mene, »on je ipak političar«…
– Pa se nema kam’ vratit na posao, ha, ha! – prasnu Debeli u smijeh. – Dobra ti je susjeda Štefa! Samo, puno njih nema kud iz politike jer samo to »znaju«. I »mogu«. Ovo drugo posebno, ha, ha! Možemo, možemo iako ne znamo, ha, ha!
– Sprdaj se ti, ali niste mi odgovorili »postoje li izbori«? – nastavi Dankec. – Koji će djedica meni objasniti u kojim se to krugovima kreću svi ti koji izglasuju dvojac za drugi krug? Kako na te ja nikad ne naiđem?
– Ha, čuj… – osjetih se prozvanim. – Prvo, politički lukavci za predsjedničke izbore uvijek odaberu dan oko Božića i Nove godine, usred sveopće vjerničko-nevjerničke proslave, kad svi mlađi i »željni promjena« pobjegnu od svakidašnjice, pa na glasačkim mjestima ostane glasački uigrana starčad, triput cijepljena za dvije stranke jedne partije. I drugo, imaju te vraške ankete, kojima vješto i uporno manipuliraju i vode sve ljude da poput ovaca uđu u tor baš tamo gdje se pastirskim psima hoće. Drugim riječima, uvjere nas da će sve osim »planirana dvojca« biti bačen glas…
– »Vraške«? Krampus… – bljesnu Dankecu lampice. – Jasno, krampus! On »posloži« darove i izbore… Lako tako objasnit!… Zašto i malomu, zašto unuku nisi spominjao krampusa?
