U selu Strupniću – rodnom mjestu novoimenovanoga gospićko-senjskoga biskupa Marka Mede, smještenu s donje strane Livanjskoga polja koje još ima ožiljke od Domovinskoga rata jer je u blizini bila crta razgraničenja – majku novoimenovanoga biskupa Janju Medo zovu Popovuša, po njezinu djevojačkom prezimenu Popović. Ona je iz obližnjega Čelebića, iz mnogočlane obitelji u kojoj je uz nju bilo još osmero muške djece, došla u Strupnić sa 19 godina, udavši se 1963. godine za Hrvoja Medu, koji je imao brata Martina i još sedmero polubraće i polusestara iz prvoga braka oca Bože.
Fra Mario Jelić, župnik u Ljubunčiću koji će imati čast u maticu krštenih upisati da je Marko Medo primio treći stupanj svetoga reda – biskupsku službu: »Ljudi cijeloga livanjskoga kraja odani su i privrženi Crkvi. Vjernici imaju povjerenja u svećenike jer su uz Crkvu i s Crkvom opstali.«Zahvaljujući bračnomu zajedništvu Janje i Hrvoja, život je u obitelji Medo ugledalo šestero djece, a sin Stipe umro je kao nedonošče 1970. godine. Najstarija je 60-godišnja Agata koja danas živi u Zagrebu, potom godinu dana mlađa Nada Perković koja se prije šest godina preselila u Njemačku. Dvoje je djece ostalo u blizini rodne grude: Zvonko i najmlađa Ljuba Periša koji danas s obiteljima žive u Livnu.
Šezdesetih je, kako svjedoče roditelji novoimenovanoga biskupa, život u tom kraju bio težak, gotovo je nemoguće bilo dobiti posao onima koji nisu bili dio režima, pa su mnogi u potrazi za egzistencijom odlazili u inozemstvo. Tako je, samo dvije godine nakon vjenčanja, i otac Hrvoje otišao u Njemačku, gdje je radio sve do mirovine 1998. godine. »Proveo je cijeli radni vijek u Njemačkoj, u Frankfurtu i Münchenu. Nakon tri godine otišao je za njim i njegov brat Martin, a mi smo ostali u Strupniću. Naše dvije obitelji do 1980. živjele su pod istim krovom, bilo nas je 15. Držali smo blago, konje, krave, ovce, magarce, te radili na zemlji. Život je bio crn, težak«, svjedoči 81-godišnja majka novoimenovanoga biskupa Janja Medo. Njezine riječi potvrđuje i 84-godišnji Hrvoje kimajući glavom jer je od početka ove godine onemogućen govoriti zbog ugrađene kanile. Ipak, kada smo ih posjetili u kući u Strupniću, otac je uzeo olovku da napiše što je sve radio na frankfurtskom aerodromu i tako pridonosio da obitelji u Bosni i Hercegovini ništa ne nedostaje.
Rođenje u automobilu
U osobnim dokumentima novoga biskupa stoji da je rođen u Strupniću, a zapravo je rođen u selu Priluci, kod bunara Starac. Rodio se 10. ožujka 1972. u automobilu VW buba svojega kasnijega krsnoga, krizmanoga i misnoga kuma imenjaka i prezimenjaka Marka Mede, na putu prema bolnici u Livno. Taj automobil još čuva rođak Tadija Medo i unatoč ponudama za kupnju toga oldtimera – ne želi ga prodati.
Život novoimenovanoga biskupa Marka Mede od početka je bio pun izazova, o čemu majka Janja svjedoči: »U trudnoći s Markom morala sam ležati u bolnici u Livnu dva mjeseca i 10 dana zbog komplikacija. Doktori su mi više puta sugerirali da učinim pobačaj jer u suprotnom ne ću preživjeti ni ja ni dijete. No to sam odlučno odbila i predviđanja doktora se, hvala Bogu, nisu ostvarila«, kaže majka opisujući dramatične okolnosti sinovljeva rođenja. Sve je to, svjedoči majka, ostavilo posljedice na dječakovo zdravlje pa je prvih godina bio boležljiv, imao ozbiljne zdravstvene probleme i često je išao k liječniku.
Unatoč svim teškoćama, obitelj Medo se oslanjala na Božju pomoć, njegujući intenzivan duhovni život i tradicionalne kršćanske vrijednosti. Molitva je bila sastavni dio svakidašnjice, večernja krunica nije se propuštala, kao ni nedjeljna misa u kapeli sv. Ante na strupnićkom groblju ili u kapeli sv. Nikole Tavelića u obližnjem Kovačiću, kamo je Marko zajedno sa sestrom Ljubom odlazio i na vjeronauk. »Mama je bila stroga, ipak je morala sama držati petero djece na brizi, jer je tata rijetko dolazio iz Njemačke, dok je radio u Frankfurtu tek za Božić«, prisjeća se biskupova sestra Ljuba Periša.
Od »torboša« do »riješe«
Dječački dani novoimenovanoga biskupa nisu se u mnogome razlikovali od ostalih. Bezbrižna igra, odlazak u školu, ali i rad na zemlji. Članovi obitelj Medo kažu kako je Marko kao dječak volio raditi, sudjelovao je u sađenju krumpira, kosidbi trave, mužnji krava, čuvanju i paši ovaca za ljetnih dana na planinama Goliji i Staretini, pribavljanju drva… »Vazda je izvlačio krumpir ispod kuće pa smo ga zvali ‘torboš’, a zbog spremnosti da pomogne svakomu tetka mu je dala nadimak ‘riješo’. U sedmom razredu za rođendan je zaželio da mu kupimo magarca. Kada ga je dobio, prvi put kada je krenuo u šumu natovariti ga drvima, nije znao staviti samar na njega pa su mu sva drva pala, a magarac pobjegao«, kaže majka Janja uz smijeh. Njezine riječi prisnažuje i sestra novoimenovanoga biskupa Ljuba: »Volio je životinje, imali smo i psa, konje, janjce…«
U tom ozračju sa 14 godina donio je veliku životnu odluku, odlučio je otići u Zagreb u sjemenište kod franjevaca trećoredaca glagoljaša, iako mu to nije bilo jednostavno – jer je bio povezan s prijateljima s kojima se danonoćno družio. Odluka da ode baš tim fratrima, a ne uđe u formaciju kod bosanskih franjevaca koji su upravljali njegovom rodnom župom Ljubunčić bila je povezana s njegovom dvojicom ujaka – Zvonkom i Tadijom Popovićem koji su bili u sjemeništu i bogosloviji kod franjevaca glagoljaša, ali nisu postali svećenici. Stupio je u kontakt s fra Božom Sučićem, koji je bio domaći sin župe Ljubunčić i tada gvardijan na Ksaveru.
»Kasno se javio da bi htio u sjemenište, bilo je već pred kraj ljeta, tjedan dana prije početka škole, no fra Božo je pomogao da ga prime«, prisjeća se majka Janja, a s njim posebno povezana sestra Ljuba kaže da je nakon te njegove odluke plakala sljedećih mjesec dana. »Bio je to za mene veliki šok, nikada ne ću zaboraviti tu tugu. Svi smo u obitelji bili pomalo žalosni, ali ubrzo smo shvatili da je Marko donio ispravnu odluku. Bio je ustrajan u tome, a mi smo mu bili potpora jer smo shvatili da je Bog htio da postane svećenik.«
»Marko daleko ode, nama je moliti Boga«
Majka novoimenovanoga biskupa Janja Medo svjedoči da Marka stalno molitveno prati: »Dnevno izmolim pet krunica, otkada je 1998. godine imao mladu misu rekla sam sama sebi da ću moliti za njega da ga Bog čuva. I tako već 26 godina, nisam propustila ni jedan dan. Naš Marko daleko ode, nama je moliti Boga.«
U vrijeme dječaštva novoimenovanoga biskupa Marka Mede župnik u Ljubunčiću bio je fra Miroslav Ištuk, koji je u župu došao 1985. godine i upravo je on napisao pismo preporuke za ulazak u sjemenište. »Mi fratri rado smo prihvaćali želju mladića, pa tako i Marka, da idu u druge redove. Obitelj Medo zlatna je obitelj, veoma pobožna i čestita.«Opisujući život u livanjskom kraju, rekao je da je to bio »tipičan život u neprijateljskim selima ondašnjoj vlasti«. »Svatko tko se osjećao Hrvat i katolik za režim je bio ustaša i neprijatelj. To se održavalo i na infrastrukturu. Svega je falilo, osim djece i Božjega blagoslova. No ljudi su bili veseli i radosni«, kaže o. Ištuk, koji je rodom iz Žirovića, a trenutačno je u samostanu na Gorici.
Odanost i privrženost Crkvi
Imao se na koga i ugledati jer je rodna župa novoimenovanoga biskupa Rođenja Blažene Djevice Marije u Ljubunčiću bogata svećeničkim i redovničkim zvanjima. Ta je župa osnovana 1802. godine i uz župu Vidoše jedna je od najstarijih u livanjskom kraju. Danas župa pripada Livanjskomu dekanatu Banjolučke biskupije, okuplja oko 1600 stanovnika u 570 obitelji u deset sela: Veliki Kablić, Mali Kablić, Priluka, Prisap, Žirović, Ljubunčić, Lusnić, Strupnić, Kovačić i Čelebić. Župna statistika otkriva dinamičan vjerski život: godišnje bude 30-ak krštenja, isto toliko sprovoda. Svake je godine 30-ak krizmanika i 10-15 prvopričesnika, a vjenča se između 15 i 25 parova. Posljednjih pet godina župnik je fra Mario Jelić (45), a kapelan je fra Stjepan Orkić. U župi još žive i dvije starije časne sestre franjevke Provincije Krista Kralja te pomažu u katehezi i uređenju sakristije.
»Ljubunčić je poprilično pobožna župa. Ljudi cijeloga livanjskoga kraja odani su i privrženi Crkvi. Vjernici imaju povjerenja u svećenike jer su uz Crkvu i s Crkvom opstali u najtežim vremenima, a u političkom se životu često osjećaju izigrano i izdano«, kaže župnik Jelić ističući da župa Ljubunčić svoju povijest duguje fra Lovri Karauli, a na to podsjeća i slika Gabrijela Jurkića »Zdravlje nemoćnih« postavljena u lijepo uređenoj župnoj crkvi. Naime, prikazan je vapaj ljudi i životinja u vrijeme velike pošasti kada je smrt osim stoci prijetila i ljudima. Vjernici su tada počeli dolaziti fra Lovri Karauli te ga pitali kamo da odnesu svoj zavjetni dar za završetak pošasti – Gospi u Sinj ili fratrima na Goricu u Livno. A on je Ljubunčanima rekao: »Nemojte ići nikamo, nego ćemo s vašim darom ovdje izgraditi crkvu.«
Živost župe
Nedjeljom se u župi slavi više misa. S obzirom na to da imaju mnogo kapela, svećenici nekim nedjeljama prijeđu i 70-ak kilometara kako bi slavili mise. Odaziv vjernika na misna slavlja je između 50 i 60 posto, svjedoči župnik te ističe da je župa vrlo živa. Okupljaju se vjernici u brojnim zajednicama, posebno mladi, koji dolaze na Framu, ministrirati ili na tečaj gitare.
»Na području župe imamo 127 osnovnoškolske djece, 70-ak srednjoškolaca i 50-ak studenata. Glavni val iseljavanja iz livanjskoga kraja polako je završio, već ima slučajeva da se obitelji s djecom vraćaju iz inozemstva u BiH jer nedostaje radnika i poslodavci nude bolje uvjete. Ipak osjeća se da je u župi življe u mjestima koja su bliže Livnu, a malo su pasivnija područja s manje djece ona podalje od grada«, rekao je župnik Jelić.
Govoreći o novoimenovanom biskupu Marku Medi, njegov župnik, koji će imati čast u maticu krštenih upisati da je primio treći stupanj svetoga reda – biskupsku službu, kaže da se obično javi kada dolazi u svoj rodni kraj. »Majka Janja aktivna je u Trećem franjevačkom redu, a Marko je u posljednje vrijeme darovao misno ruho za kapelicu sv. Ante te korpus za križ na ulazu u selo Strupnić«, rekao je župnik Jelić.
Rodna župa i obitelj novoimenovanoga gospićkoga biskupa Marka Mede
