OKUSI DISTOPIJE (15) Utopija za (naj)mlađe: Kroz multiverzum do harmoničnoga svijeta

Foto: Shutterstock

Ne samo u keltskoj mitologiji, nego i u klasicima svjetske književnosti ima tajanstvenih prekida u uobičajenoj stvarnosti – mjesta gdje se može ući u drugi svijet, doživjeti pustolovina, nešto pritom naučiti i vratiti se obogaćen. Zrcalo u drugom nastavku Carrolove Alice (Alice s onu stranu ogledala, 1871.) i ormar u Narnijskim kronikama (Lav, vještica i ormar, 1950.) primjeri su takvih portala kroz koja junak prolazi da bi u paralelnoj stvarnosti, koja ipak nalikuje njegovoj, nadvladao iskušenja. Pritom nije svrha ostati u čudesnom svijetu druge dimenzije, nego se bolje osposobiti za vlastiti svijet. Motiv portala vješto je iskoristila i nagrađivana hrvatska književnica Sonja Smolec u pustolovno-znanstvenofantastičnom romanu Zefir za (nešto stariju) djecu. Zaplet je smješten u Pulu, u kolovoz 1999. godine. Troje tinejdžera odluči isprobati plinski balon načinjen u sklopu školskoga natjecateljskoga projekta. Stjecajem okolnosti, baš na dan pomrčine Sunca, balon neplanirano uzleti zajedno s mladim putnicima i, nošen neobično hladnim zapadnim vjetrom, prolazi kroz portal u drugu prostorvremensku dimenziju. Djeca se nađu u gradu Efarimu koji je analogan njihovoj Puli, na planetu La Mo koji nastavaju bića gotovo jednaka ljudima, s malenim, ali ključnim razlikama, koja ih gostoljubivo primaju. Lamoanci su rasa koju evolucija nije opremila agresivnošću, ohološću i pohlepom te su im fenomeni poput rata, akumulacije vlasništva i krađe nepoznati. Iako ih se lamoanski svijet duboko dojmio, mladi Zemljani žele se vratiti kući, no pitanje je hoće li u tome uspjeti. Okvir za priču je filozofsko-fizikalna teorija multiverzuma prema kojoj postoji mnoštvo prostorvremenskih kontinuuma, mnoštvo vremenskih linija… Pitanje je, naravno, može li se prelaziti iz jednoga u drugi.

»Tehnizirana« i ekološka utopija

U zemaljskim kategorijama Lamoanci žive u nekoj vrsti dobrovoljnoga komunitarizma, u potpunu skladu s prirodom. Njihova se duhovnost može opisati kao mješavina kinizma, biocentrizma i ekološkoga holizma. I muškarci i žene nose podjednaku odjeću koja prije svega mora biti praktična, a estetika nije toliko važna. Svatko radi i dobiva sve što mu treba; nema potrebe za gomilanjem i luksuzom. Njihova je civilizacija primjer neobična spoja tehniziranosti i ekološke svijesti; sva se vrata otvaraju na dodir, tuširanje i čišćenje obavljaju se svjetlošću, a mnogo pažnje posvećuju uzgoju bilja i odlascima u prirodu gdje živi druga vrsta (životinje). Osim što su svjesni da resursi nisu neograničeni te zbog toga štede i recikliraju, na La Mou nitko ne želi imati više dobara nego što mu je potrebno za život. Svega ima dovoljno za svakoga, ali svi moraju raditi kako bi dobili bodove pohranjene na karticama, pomoću kojih mogu nabaviti sve potrebne stvari. Prirodno ne mogu imati više od troje djece i, iako su u tehnoznanstvenom razvoju napredovali mnogo dalje od čovjeka te bi mogli laboratorijski stvarati živa bića, to nije opcija jer je neprirodno. Činjenica da Lamoanci i Zemljani ne mogu imati zajedničko potomstvo upućuje na to da se ipak radi o dvjema različitim vrstama. Lamoanci prije svega cijene život u najširem smislu; posebno poštuju žene jer rađaju, s velikom se pažnjom skrbe za djecu, nezamislivo im je ubijati i jesti životinje i divlje biljke, a voda je svet prostor budući da je iz nje potekao život. Nemaju zajedničke religijske obrede, nego nasamo meditiraju razgovarajući sa Suncem, nebom i morem.

U romanu Sonje Smolec »Zefir« (2019.) djeca na pragu mladenaštva neočekivano prolaze kroz prostorvremenski portal u paralelnu dimenziju te pronalaze utopiju koja ipak nije toliko poželjna kakvom se čini

»Već odavno, od pradavnih vremena, vjerujemo u Život i zakone svemira. Nekad davno, ljudi na La Mou vjerovali su u bogove vjetra, voda i svjetlosti«, objašnjava jedan od protagonista romana Daar Hruu.

Stanovništvo je organizirano u gradove države koje se brinu o dobrobiti građana, stoga u rijetkim trenutcima stresa – jer se ne mogu spriječiti sve nesreće i bolesti – koriste se antistresnim karticama koje, prislanjanjem na čelo, uklanjaju uznemirenost. Obrazovanje, pravilna prehrana i redovita tjelesna aktivnost imperativi su. Brak nazivaju zajednicom i obitelj se ne razlikuje previše od zemaljske; zaručnici se duboko poštuju, ali ne izražavaju osjećaje strastvenim tjelesnim gestama kao Zemljani. Općenito, Lamoanci su umjereni i osjećaje, usmjeravane razumom, pokazuju kontrolirano i blago. Roditelji vole djecu, ali ona su dobar dio dana povjerena ustanovama poput škole i radnih centara. Na pitanja mladih Zemljana bi li tko mogao odabrati drukčiji život ili kršiti pravila Lamoanci su zbunjeni jer ne razumiju zašto bi to netko htio. »Nemamo potrebu za borbom kad za sve nas ima dovoljno svega. Naravno, sve je dobro raspoređeno«, objašnjava lamoanski znanstvenik Daar Hruu.

Zašto nije dobro ostati u bajci

Djeca iz dimenzije Zemlje različito reagiraju na La Mo. Najstariji Franko ambiciozan je dječak, nadaren za prirodoslovlje te marljivo uči i uporno traži način kako se vratiti u dimenziju Zemlje. Suzdržanomu četrnaestogodišnjemu Luki nedostaje dom, no on to ne pokazuje koliko njegova mlađa sestra Lidija, temperamentna djevojčica koja čezne za roditeljima i domom, želi sačuvati svoj identitet. Skladan lamoanski svijet lijep joj je, ali – pomalo dosadan. »Nova haljina? Misliš… Ah, da, znam! Takva odjeća ovdje ne postoji. Nije praktična. Iz tog razloga imamo ovakvu odjeću kao što je imate sada i vi. Imamo mnogo kombinacija boja«, kaže djeci Daar Hruu. Lidija, iako je rastužuje činjenica da više ne zna koji je datum na Zemlji, ne želi se koristiti antistresnom karticom koja bi je umirila. Kada Franko pokaže Lamoancima igre loptom, oni ne mogu shvatiti ideju natjecanja, pobjede i nagrade. »Franku nije preostalo ništa drugo nego da natjecateljski duh Zemljana pretvori u zabavu i da im te igre tako i predstavi. Jedva su shvatili zašto moraju igrati u zasebnim grupama. Pobjedu bilo koje ekipe slavili su zajedno. Nitko sebi nije prisvajao prvenstvo nad onim drugim bez obzira kakav bio konačan rezultat! (…) Njima je bilo normalno da svi pucaju loptu u gol u koji stignu. Umjesto da se bore kako bi suparničkoj ekipi oteli loptu, oni su im loptu dodavali.«

S vremenom djeca saznaju da na La Mou živi malen broj ljudi koji su također, igrom prilika, dospjeli onamo iz dimenzije Zemlje, ili njihovih potomaka. Oni su brižljivo raspoređeni u gradove i na određene poslove kako ne bi stekli dovoljno znanja da se vrate budući da sa Zemlje prijeti ugroza La Mou. Luka i Lidija sigurni su da ne žele ostati u stranom svijetu. »I, makar je ovdje lijepo kao… kao u bajci… Ne, nikako ne bih ovdje ostao«, kaže Luka Aurori, djevojčici čiji su predci došli sa Zemlje. »Nemaju sve bajke sretan završetak. Zato se moramo vratiti.«

Ograničena sloboda

Razlog zbog kojega su Lamoanci vrlo oprezni prema došljacima iz dimenzije Zemlje pošast je koja je u prošlosti poharala La Mo. Naime, u prošlosti su Lamoanci otkrili postojanje portala i kroza nj poslali letjelicu kako bi im donijela informacije sa Zemlje. Vratila se oštećena i prenijela nepoznate viruse koji su uništili gotovo osamdeset posto stanovništva, kao i mnogo životinjskih populacija. Budući da više ne mogu dopustiti ugrozu i narušavanje sklada svojega svijeta, Zemljane primaju gostoljubivo, ali ne mogu im dopustiti povratak, stoga je mjesto života i zanimanje Zemljana i njihovih potomaka pažljivo kontrolirano.

Znanstvenica Noele, Aurorina majka, otkriva da zaposlenici Znanstvenoga centra nemaju mogućnost izlaziti i družiti se s ostalim stanovnicima koliko bi htjeli, radi sigurnosti. Njezin suprug Italo, također znanstvenik, priznaje da život na La Mou nije toliko savršen koliko se čini. »Postoje različiti oblici kazne koji lamoanski stanovnici ne doživljavaju kao kaznu. Mi koji smo djeca ljudi iz dimenzije Zemlje, drukčije razmišljamo. Mogu te poslati da radiš u nekoj Znanstvenoj jedinici koja nije blizu Efarima. U nekoj do koje se putuje satima. (…) Imamo dozvolu za korištenje vlastitog vozila u koje su uprogramirane rute na koje možemo otići. Nema skretanja.« Na Lidijinu primjedbu da nisu slobodni Italo odgovara: »Slobodni za što? Gdje god bili, morali bismo zarađivati bodove kako bismo imali ono što nam treba. (…) Iz tog razloga Aurora ide u školu koja nema veze s onim što mi radimo. Tako smo i ona i mi sigurni. Ne može naučiti ono što mi znamo, a mi nemamo vremena na nju prenijeti naše znanje. To je zaštita za La Mo ako bi netko od djece koja su podrijetlom iz dimenzije Zemlje poželio otići iz dimenzije La Moa.« Zanimljivo, Lamoanci očito nisu skloni lijenosti. Jedina su stvarna prijetnja skladu njihova društva oni drugi – Zemljani. Iz perspektive Lamoanaca ljudima nedostaje jedna važna vrlina: strpljenje. »Neobični ste vi ljudi! Kao što sam rekao, agresivni ste. Sve želite na brzinu. I mnogi bi se onda i dobrim stvarima koristili na pogrešne načine«, zaključuje Daar Hruu.

Nastavlja se

Znanstveni projekti daleko od očiju javnosti

Međutim, kao i u dimenziji Zemlje, najbolji su znanstvenici La Moa znatiželjni. Daleko od očiju javnosti razvijaju znanja i vještine koje će postati ključnima za rasplet priče. U ruhu zanimljive pustolovne radnje, koja drži pozornost i mladoga i starijega čitatelja, autorica je uspjela utkati velika filozofska i bioetička pitanja: Je li isticanje pojedinca bolje od sklada cjeline? Ima li država pravo radi sigurnosti ograničiti znanje i slobodu građana? Je li čovjek superioran drugim živim vrstama? Ako se žrtvuje nadmetanje i sukob, stvara li se dosadan svijet, nevrijedan življenja? Treba li život – klimu, psihološki mir i rađanje – podvrgnuti tehnoznanstvenoj kontroli? Što se gubi, a što dobiva odricanjem od luksuza i zabave? Je li ljubav i osnivanje obitelji dobar razlog za napuštanje domovine i život u okrilju druge kulture? Odgovore na ta i druga pitanja čitatelj može potražiti u promišljanjima potaknutim stranicama Zefira.