Više od pola milijarde ljudi boluje od šećerne bolesti, a gotovo četvrtina njih živi u Kini. Početkom osamdesetih jedva je jedan posto Kineza imalo dijabetes tipa 2, a danas je učestalost toga metaboličkoga poremećaja veća od 12 posto. Kina je tako postala zemlja s najvećim brojem »šećeraša« (oko 120 milijuna ljudi) i s najvećim skokom pojavnosti dijabetesa.
Tražeći uzroke porazne epidemiološke slike u Kini, znanstvenici iz Šangaja istražili su opsežne statističke podatke i istaknuli nekoliko mogućih krivaca za masovnu pojavu poremećaja metabolizma glukoze u kineskoj populaciji (Lancet 2024, 9, E1089). Zanimljivo je da znanstvenici izravno povezuju udio šećerne bolesti s porastom bruto domaćega proizvoda (BDP) u Kini. U posljednjih 40-ak godina BDP je u Kini porastao desetak puta, baš kao i broj oboljelih od šećerne bolesti.
Porast BDP-a u Kini uključuje, naravno, promjene životnih stilova. Kinezi su »otkrili« brzu hranu, visokoprerađene namirnice, prehrambene proizvode bogate šećerima, mastima… Oponašajući zapadne prehrambene stilove, Kinezi su ukinuli obiteljske ručkove, hrana se naručuje ili se jede u jeftinim restoranima. Posljedica je pandemija gojaznosti u Kini – u posljednjih petnaestak godina broj pretilih ljudi povećan je tri puta (Chin. Med. J. 2022, 135, 1328). A prevelik indeks tjelesne mase (BMI) predvorje je šećerne bolesti.
Masovno preseljenje Kineza iz sela u gradove, uz ostalo, otvara prostor za smanjenu fizičku aktivnost i povećan stres. Život u gradu povećava prilike za sjedilački način života, ovisnost o televizijskim sapunicama, mobitelskim »tiktok« predstavama i kretanje uz pomoć automobila.
U desetak godina broj registriranih vozila udvostručen je i danas iznosi oko 330 milijuna. Ipak, nisu samo debljanje i sjedenje uzročnici pojave dijabetesa tipa 2, nego posebnu ulogu u razvoju te bolesti imaju ekološki činitelji.
Kineski znanstvenici posebno ističu štetnost vrlo sitnih PM čestica u zraku i endokrine disruptore, odnosno hormonske otrove. Poznate i »slikovite« kemijske magle u kineskim gradovima izvor su PM čestica i često prelaze dopuštene granice za koncentraciju tih lebdećih otrova. Osim svakodnevne izloženosti smogu, u razvoju šećerne bolesti posebnu važnost imaju kemikalije koje remete normalnu hormonsku ravnotežu. Budući da je inzulin (lijek za dijabetes!) hormon gušterače, svaki poremećaj rada i funkcije te žlijezde predigra je za dijabetes.
Endokrini disruptori ili hormonski otrovi su ftalati, bisfenol A, arsen, dioksini, glifozat, polibromirani eteri, perfluorirane kemikalije… A u svakom prenapučenom gradu te se tvari nalaze na svakom raskrižju i u dnevnom boravku. Izloženost endokrinim disruptorima nerijetko završava hormonskim kaosom u organizmu pa se na popisu oštećenih organa nalaze mozak, jajnici, testisi, jetra i, naravno, gušterača.
Kina je tako postala veliki eksperimentalni poligon na kojem se, baš zbog velikih brojeva, jasnije i brže vide posljedice loše prehrane i onečišćenoga okoliša, ali i demografskoga sloma. Nasilna politika jednoga djeteta ovih se godina poput bumeranga vraća u Kinu. Udio starije populacije sve je veći, zbog čega je statistika eksplozije dijabetesa lakše uočljiva.
Kinezi, dakle, nisu učili na tuđim pogrješkama, nego su biomimetičkim mehanizmom oponašali druge zemlje, u prvom redu Sjedinjene Države, koje, zanimljivo, danas bilježe manji porast pojavnosti preddijabetesa i dijabetesa.
