U 2024. godini četvrt stoljeća biskupske službe proslavio je hrvatski nadbiskup Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj, prisjetivši se već davne subote 10. srpnja 1999. godine kad je, kao novoimenovani nuncij u Ukrajini, u hvarskoj katedrali primio biskupski red po rukama tadašnjega državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Angela Sodana. Činilo se prikladnim o ovogodišnjem Božiću, koji univerzalnu Crkvu uvodi u slavlje Jubileja, a Crkvu u Hrvata k tomu i u proslavu 1100. obljetnice splitskih koncila i hrvatskoga kraljevstva, za razgovor zamoliti čovjeka i pastira koji ima tako neposredno iskustvo Crkve po svem svijetu. Nadbiskup Eterović rado je pronašao vremena u svojem zahtjevnom rasporedu za čitatelje Glasa Koncila. Osim Jubileja i velike hrvatske obljetnice, razgovor je bio nadahnut i nedavno objavljenom enciklikom pape Franje »Dilexit nos« o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista.
Božić je prijelomna točka u ljudskoj povijesti. Ona je trajno obilježena tim spasonosnim događajem. Na to nas podsjeća i činjenica da se vrijeme, barem u našoj civilizaciji, dijeli na ono prije i poslije Isusova rođenja. Doista, Božić je žuđeni, ali i neočekivani ulazak Boga u našu ljudsku povijest.
Božić je usko povezan s Uskrsom jer je sastavni dio otajstva spasenja. Bez Božića ne bi bilo Uskrsa. Sam pak Božić bez Uskrsa bio bi nedorečen. Ta se povezanost uostalom dobro vidi i iz liturgijske godine. Prema tome je logično da i veliki jubileji, svete godine slijede taj liturgijski kalendar. Uostalom, tijekom svake svete godine pozvani smo na izvanredniji način živjeti ista otajstva koja slavimo svake liturgijske godine. A ona počinje došašćem i Božićem.
U predstavljanju otajstva Božića, na primjer u jaslicama, ili na slikama, osim simbola života, svjetlosti i radosti, prisutni su i znakovi trpljenja i smrti. To je posebno izraženo u istočnoj kršćanskoj ikonografiji. Betlehemska špilja simbolizira Isusov grob, oko maloga Isusa nalaze se znakovi njegove muke.
Uostalom i u lijepoj hrvatskoj pjesmi »Rodio se Bog i čovjek« već suosjećamo s Malim Isusom: »Tu na slami sinak leži, toči suzice, za nas slabe bijedne ljude, svoje ovčice.«
Djeca se vesele na poseban način Božiću jer su nevina, otvorena srca te prepoznaju na svoj dječji način Isusovu ljubav prema njima. Osjećaju posebnu zahvalnost što je s nebeskih visina sišao na zemlju i postao jedan od njih. Ali Isus je rekao svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko« (Mt 18, 3). Prema tome Gospodin poziva sve ljude, uključujući mlade, one srednje, zrele i starije životne dobi, da postanu kao djeca, da se vesele Božiću te da se susretnu s protagonistom Božića, s Isusom Kristom. S druge strane postoji u srcu svakoga čovjeka želja za tim susretom, ponekad i nedovoljno tematizirana. U svakom od nas postoji klica dobra, glas ispravne savjesti, iskra svjetla koje očekuje povoljne okolnosti kako bi ojačalo i obasjalo cijelo naše biće, kao i osobe oko nas u obitelji i u zajednici. U svakom je od nas pritajeno malo dijete koje je još spremno oduševljavati se za prave vrijednosti, za ljepotu, dobrotu i istinu, te utjecati na naše ponašanje, uključujući i ono vjersko. Božić je zgodna prigoda da te pozitivne silnice u nama ojačaju, da nas obasjaju betlehemskim svjetlom te da nas dovedu do Maloga Isusa, »svjetla svijeta« (Iv 8, 12). On je upravo postao malen da ga se nitko ne bi bojao. Njemu je potrebna pomoć roditelja, pastira, dobrih ljudi; potrebna mu je i naša pomoć kako bi se njegovo svjetlo i preko nas širilo i obasjalo tamu našega svijeta, u kojem na žalost i ovoga Božića ima previše mržnje, nasilja, terorizma, ratova. To se središte dobroga u čovjeku može označiti srcem. U božićno vrijeme na poseban način treba pustiti srcu da progovori te da otkrije jedno posebno srce koje kuca za sve nas, presveto srce Isusovo, u kojem prebiva sva punina božanstva, ali koje je ujedno »pomirište grijeha naših« te život i uskrsnuće naše, kako molimo u litanijama Srca Isusova.
Blještavila naših gradova i sela podsjećaju na tu često nesvjesnu čežnju za trajnim, za vječnim, za Bogom. U tom smislu i preko komercijaliziranih vanjskih nakita moderni čovjek mogao bi pronaći put do Isusa. U Berlinu, koji može služiti kao primjer sekulariziranoga grada, ima puno božićnih sajmova, na kojima se okupljaju ljudi, rado se druže uz toplo vino i posebno jelo za ovo godišnje doba. Na istaknutom mjestu tih sajmova često budu postavljene jaslice kao tihi poziv da se preko tih vanjskih znakova dođe do duhovnih, do Isusa koji je razlog i takvoga božićnoga radosnoga okupljanja i zajedništva. U vrijeme došašća u Berlinu se održavaju i brojni »božićni koncerti« na kojima se izvodi uglavnom sakralna glazba. Pred Božić se okupi na nogometnom stadionu kluba »Union Berlin« mnoštvo ljudi, među kojima ima neodređen broj i nekrštenih, zajedno pjevaju božićne pjesme uz zapaljene svijeće. Možda je i to jedan od putova k Svjetlu, k Isusu. Na nama je kršćanima, osobno i u zajednici, posebno kao članovima Katoličke Crkve, važna zadaća autentično živjeti Božić i njegovu radosnu vijest svjedočiti primjerom te tu radost i nadu prenositi drugima na prikladan način.
Doista srce je univerzalan simbol koji osim u kršćanstvu ima važnu ulogu i u drugim svjetskim religijama: u hinduizmu, budizmu, taoizmu, islamu. U enciklici »Dilexit nos« papa Franjo spominje značenje srca u grčkoj pretkršćanskoj kulturi. Ali taj simbol poznaju i stari Egipćani i Kinezi, na primjer u djelima Konfucija. Prema tome mogu se povezati dva znaka, srce i dijete. Uostalom svako dijete ima srce. Znanstvenici nam vele da se otkucaji djeteta u majčinoj utrobi počinju čuti od šestoga tjedna trudnoće.
Prema tome riječ je o općeljudskim stvarnostima, simbolima, znakovima, koje je Isus prihvatio i nadnaravno uzvisio. Utješno je misliti da i u njegovu proslavljenom tijelu kuca ljudsko srce. Ono ga podsjeća na njegovu ljudsku narav, s kojom je blizak svakomu od nas, svakomu čovjeku, kako bi sve koji vjeruju u njega, snagom milosti Duha Svetoga, vodio putom svetosti do vječnoga blaženstva u kojem ćemo kontemplirati cjelovitoga Krista, Boga i čovjeka u zajedništvu svih svetih.
Utjelovljenje je veliko otajstvo koje obasjava neprocjenjivu vrijednost svake ljudske osobe. Bog nas je sve stvorio na svoju sliku i priliku. Budući da je stvarao po Riječi, možemo zamisliti da je stvarajući prvoga čovjeka Adama već imao na umu i rođenje novoga Adama, svojega jedinorođenoga Sina Isusa Krista. Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« naglašava dvije temeljne istine: »Svojim se naime utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom« te »otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi« (GS, 22). Isusovo je rođenje bitni činitelj kršćanske antropologije. Na tom otajstvu, kao i na stvaranju čovjeka na Božju sliku, temelji se dostojanstvo svake ljudske osobe, koju Bog voli i čiju je egzistenciju htio. Iz toga proizlazi opće bratstvo svih ljudi, koji imaju isto dostojanstvo i nepovrjedivost. To vrijedi od početka postojanja, od začeća pa do prirodne smrti. Zato Katolička Crkva zastupa kulturu života te je izrijekom protiv svih oblika kulture smrti, koji danas imaju poseban izraz u pobačaju i eutanaziji.
Nažalost, u suvremeno vrijeme postoji određena tendencija da se slavi Božić bez Božića, bez Isusa. Njegovo se ime nastoji potisnuti. Već smo, na primjer, u komunističkom režimu naučili kako se u označavanju vremena nije upotrebljavao uobičajeni izraz »prije i poslije Krista«, nego se govorilo prije i poslije naše ere. Slični pokušaji i danas postoje, i ne samo u komunističkim državama. Kao da se ne zna kada je započela ta naša era, sigurno s Isusovim rođenjem. Osim toga danas se iz jakih centara moći, na žalost i iz Bruxellesa, sugerira da se u znak lažne tolerantnosti ne čestita »sretan Božić«, nego »sretni blagdani« (»Season’s Greetings«; »Frohe Festtage!«). Kao apostolski nuncij i dekan Diplomatskoga zbora zapazio sam sa zadovoljstvom da mi više veleposlanika muslimanske vjere redovito čestita Božić i Novu godinu, a dosta ambasadora zemalja Europske unije upotrebljava »neutralnu« formulu, »Season’s Greetings and best wishes for the New Year«. Očito takav pokušaj sekularizacije vjernici ne bi smjeli prihvatiti. Drago mi je da u Njemačkoj savezni predsjednik dr. Franz-Walter Steinmeir svim sugrađanima u prigodnoj poruci želi sretan Božić. Tako bi se trebali ponašati svi kršćani: katolici, protestanti i pravoslavni koji zajedno čine oko 70 posto stanovništva Europe.
Izbjegavati Dijete Isusa znači izbjegavati i obitelj koja je temeljna celula Crkve i društva. Po primjeru svete Obitelji, riječ je o zajednici muža i žene, koju je Isus uzvisio na dostojanstvo sakramenta, a koja je otvorena životu, rađanju djece. Dijete simbolizira život. Iako je odgoj djece povezan s teškoćama i s određenom žrtvom, on je ipak puno više uzrokom prave radosti roditelja. Djeca su barometar zdravlja jedne crkvene i društvene zajednice. Samo s brojnom djecom one imaju budućnost. Kršćani u tom pogledu imaju veliku obvezu. Svojim primjerom plodnih i radosnih obitelji poticat će i druge, posebno mlade na taj oblik kulture života. Taj je poziv kršćanskih obitelji presudan u ovo vrijeme demografske krize u Hrvatskoj i u Europi.
Betlehemsko Dijete i suvremeni čovjek između ugroze i Božje nade
To je temeljno pitanje povezano s misijskim djelovanjem Katoličke Crkve. Kršćani su pozvani naviještati u zgodno i nezgodno vrijeme Isusa Krista, koji je uistinu »put, istina i život« (Iv 14, 6). Nagovještaj evanđelja usmjeren je prema sugovorniku koji je dio jedne kulture i redovito pripadnik jedne religije. Ponekad je kršćanski navještaj veoma rado prihvaćan, kao na primjer kod članova takozvanih tradicionalnih religija u podsaharskoj Africi ili u nekim područjima Azije, jer postoji puno elemenata koje kršćanstvo prihvaća, nakon što ih pročišćava i uzdiže u svjetlu nauka Isusa Krista. Tako se te religije mogu shvatiti kao priprava za prihvaćanje evanđelja. U područjima u kojima su prisutne dobro strukturirane religije misijsko djelovanje poprima drugačija obilježja. Ono se više usmjerava na svjedočanstva žive vjere, osobne i u manjim zajednicama, koja su uvijek praćena i djelima ljubavi. Uz navještaj evanđelja misijska djelatnost uključuje i ljubav prema bližnjemu, posebno prema siromasima i osobama na rubu društva. Katolička Crkva ima veliku tradiciju osnutka katoličkih škola, bolnica, ambulanta, ustanova za društveni cjeloviti razvoj osoba, osobito žena koje su često zapostavljane u izobrazbi i u društvenim službama. Zoran primjer može pružiti sveta Majka Terezija iz Kalkute koja je molitvom i djelima ljubavi djelotvorno naviještala Isusa Krista i njegovo evanđelje u plurireligijskoj Indiji. Očito, kada ljudi zatraže razlog takvoga velikodušnoga djelovanja u prilog bližnjih, kršćani trebaju biti spremni na odgovor i obrazloženje razloga nade koja je u njima, i to blago, s poštovanjem i dobre savjesti (usp. 1 Pt 3, 15-16). Sugovorniku bilo kojega svjetonazora kršćanin pristupa s poštovanjem svjestan da je i on stvoren na Božju sliku. To vrijedi i za one koji se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici. Što se tiče pak pripadnika drugih nekršćanskih religija, kršćanin prepoznaje da i u njima postoje sjemena istine, »semina Verbi«. Katolička Crkva ne odbacuje ništa od dobra što postoji u drugim religijama, nego to prihvaća, čisti od mogućih negativnih naslaga, uzdiže snagom milosti Duha Svetoga u jednu novu sintezu koja i tim religijskim iskustvima otvara nove, neslućene obzorje. Ista Riječ, Isus Krist, koja je u punini vremena postala tijelom (usp. Iv 1, 14), objavila nam je cjelovitu istinu o Bogu i o čovjeku u evanđelju, koje Katolička Crkva razumije u svjetlu žive crkvene tradicije i koje rado predlaže svim ljudima dobre volje.
Katolička je Crkva svjesna da je Isus Krist znak osporavani »postavljen na propast i uzdignuće mnogih« (Lk 2, 34). Ali dok postoji, Katolička Crkva ne može izdati Isusa Krista. To mogu učiniti pojedinci, pa i na odgovornim službama, kao na primjer u vrijeme crkvenih raskola i šizmi, ali Crkva u cjelini ostat će uvijek vjerna svojemu Gospodinu. Možda će u budućnosti biti brojčano manja, možda će i u nekoć kršćanskim zemljama kršćani ostati u manjini, ali oni će uvijek biti snažni prisutnošću Duha Svetoga, snagom evanđelja, koje je uvijek aktualna Božja riječ, te obećanjem onoga koji jest i koji dolazi, Isusa Krista, da je »vrata paklena neće nadvladati« (Mt 16, 18). Velik broj mučenika u današnje vrijeme, više nego u prvotna kršćanska vremena, kako često ponavlja papa Franjo, znak je da su kršćani autentični svjedoci Isusa Krista i u našem svijetu, u kojem nažalost ima neprijatelja Djeteta i njegovih učenika, previše mržnje i nasilja. Ali upravo u takav svijet i ovoga Božića dolazi Dijete Isus s porukom mira, praštanja i bratske ljubavi, potrebne za izgradnju boljega i pravednijega svijeta. Svi smo pozvani otvoriti svoja srca, očistiti ih u sakramentu ispovijedi, kako bismo prepoznali autentični glas Djeteta Isusa, po njemu radosno živjeli i prenosili drugima radost Božića.
Kršćanstvo ima poseban odnos prema židovstvu, u kojem pronalazi svoje korijene. Dovoljno se podsjetiti da svake nedjelje slušamo na misi odlomke iz Staroga zavjeta, čijih 27 knjiga Katolička Crkva smatra kanonskim, sastavnim dijelom Božje objave. Isus je bio Židov, izrastao je iz židovskoga naroda. Njegov nauk ne može se dobro razumjeti bez poznavanja židovske vjere i kulture. Ali on je iz tih korijena postao univerzalan. Ne samo da je imao kontakte s osobama koje nisu bile židovske nacionalnosti, a koje je također ozdravljao i imao riječi pohvale za njihovu vjeru, nego je prije uzašašća na nebo naredio apostolima, i njihovim nasljednicima, da idu po svem svijetu naviještati evanđelje svakomu narodu »krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28, 19).
Katolička je Crkva opća, univerzalna, ali je sastavljena od partikularnih Crkava, to jest biskupija. Više biskupija u jednom području formira crkvenu pokrajinu, metropoliju, a više se tih metropolija iz pastoralnih razloga okuplja u biskupskim konferencijama pojedinih država. U Katoličkoj Crkvi postoji zdravi dinamizam između općega i partikularnoga, koji su usmjereni na međusobno obogaćivanje. To vrijedi i za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Ona je živi dio jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Ona je puno primila od opće Crkve, ali je i dala svoj dragocjeni doprinos ljepoti i bogatstvu sveopće Crkve. Dosta je spomenuti da je na Drugom vatikanskom koncilu šibenski biskup Josip Arnerić slavio misu na staroslavenskom jeziku, kako bi se pokazalo da je i Katolička Crkva rimske, latinske tradicije u Hrvatskoj imala stoljetni privilegij slavljenja euharistijske službe na narodom jeziku. Velik doprinos općoj su Crkvi dali i hrvatski umjetnici, poput Ivana Duknovića (Ivana Dalmatinca), Jurja Julija Klovića, Ivana Meštrovića, Ive Dulčića, hrvatskih slikara naive itd. Taj je događaj imao pozitivan odjek na koncilu kada se raspravljalo o uvođenju narodnih jezika u latinsku liturgiju. Ali Katolička Crkva u Hrvata obogatila je univerzalnu Crkvu također brojnim mučenicima i svetcima, od kojih posebno mjesto kao svjetlonoša ima blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji je prvi u Katoličkoj Crkvi proglašen blaženim kao mučenik komunističkih progona. Hrvatski misionari, muškarci i žene, po cijelom svijetu znak su katoličke otvorenosti Crkve u Hrvata. Pa i spomenuti splitski sabori dokaz su tih plodnih odnosa između partikularne i univerzalne Crkve. Za sve nas koji godinama živimo i radimo u inozemstvu nema nikakve dvojbe o plodnosti odnosa partikularnoga i općega. Osobno sam već 44 godine u službi opće, katoličke Crkve.
Ali to činim kao Hrvat, obilježavajuću službu svojim vjerskim i kulturnim obilježjima koja sam upijao s majčinim mlijekom u Pučišćima na Braču i koje sam dobio u ljudskom i kršćanskom odgoju od rane mladosti, a koji su sastavni dio mojega identiteta. Smatram da čovjek doista ne može biti univerzalan ako nije ukorijenjen u jednu određenu nacionalnu kulturu.
Vjerna Isusu Kristu, »knezu mira« (Iz 9, 5), Katolička Crkva, predvođena papom Franjom, postojano naviješta mir u svijetu. Jedan od prioriteta Svete Stolice u međunarodnoj zajednici jest upravo promicanje mira u pravednosti i u poštovanju prirodnoga zakona i međunarodnoga prava. Na primjer, tema Papine poruke za Svjetski dan mira, 1. siječnja 2025., jest »Oprosti nam duge naše, daruj nam mir«. Sveta se Stolica i konkretno zauzima za mir, posebno u Ukrajini i na Bliskom istoku. Papa Franjo više je puta izrazio spremnost Svete Stolice za posredovanje i u ratu Rusije protiv Ukrajine. Ali da bi se to moglo ostvariti, potrebno je, kao i u svim slučajevima posredovanja, da to dvije strane službeno zatraže, da jasno izraze uvjerenje u nepristranost posrednika te da su spremne prihvatiti rješenje koje odredi izabrani posrednik. Na žalost, ni jedna od dviju strana to još nije tražila od Svete Stolice. U međuvremenu se Sveta Stolica zalaže za humanitarnu pomoć stanovnicima Ukrajine koji su posebno ugroženi. Osim toga, zahvaljujući diplomatskim odnosima s Ukrajinom i s Ruskom Federacijom, Sveta je Stolica posredovala oko zamjene ratnih zarobljenika, oko povratka ukrajinske djece koja su odvedena na područje Rusije, kao i oko vraćanja posmrtnih ostataka Ukrajinaca koji su poginuli na područjima pod ruskom okupacijom, u nadi da će te djelatnosti omogućiti uspostavu iskrenoga dijaloga dviju strana u traženju pravednoga mira. Što se tiče sukoba na Bliskom istoku, Sveta Stolica zastupa rješenje dviju država, postojanje Izraela i Palestine, dviju država za dva semitska naroda, uz garanciju sigurnosti za Izrael te uz uspostavu demokratske i miroljubive palestinske države. Važno bi bilo i omogućiti poseban status za Jeruzalem, sveti grad triju monoteističkih religija: židovstva, kršćanstva i islama. U svakom slučaju molimo i učinimo sve moguće da se ostvari žarka želja Svetoga Oca da se do Božića postigne dogovor o prekidu vatre na svim ratnim frontama te da se to primirje produži kako bi preraslo u trajni mir. Taj se ideal može ostvariti obraćenjem, koje možemo označiti darom novoga srca, prema molitvi nadahnutoga proroka: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!« (Ps 51, 8).
Pred Djetetom Isusom postajemo sve svjesniji da svijetu treba vratiti srce. To ćemo postići vraćajući se Isusu Kristu jer je njegovo srce »srce svijeta; njegova Pasha smrti i uskrsnuća središte je povijesti, koja je zahvaljujući njemu povijest spasenja« (DN, 31). »U Isusu postajemo sposobni uspostavljati zdrave i sretne odnose te graditi kraljevstvo ljubavi i pravde u ovom svijetu. Naše srce sjedinjeno s Kristovim sposobno je za to društveno čudo« (DN 28). Dopustimo srcu Djeteta Isusa da započne i uz naš doprinos to velebno djelo Božje ljubavi.
