Na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije natuknica priča definirana je kao način verbalnoga ustrojavanja stečenoga, ali kaotičnoga iskustva iz povlaštene perspektive naknadnoga uvida u njega. No iako svojom organizacijskom dimenzijom oslobađa od zbunjenosti pred (individualnom ili kolektivnom) prošlošću i omogućuje izvlačenje pouke za budućnost, priča u isti mah zbog svojega retrospektivnoga karaktera podrazumijeva mogućnost izmišljanja, »bajanja«. Povlašteni, naknadni uvid s vremenske distance koji se spominje u prvom dijelu definicije omogućuje da se u nekom događaju, koji se u trenutku samoga zbivanja čini kao veliki nesvrhoviti metež, prepozna svrhovitost i smisao. Priče, tako, uvode red u prečesto kaotičan i teško shvatljiv svijet; one raspolažu snagom koja je potrebna da od kaosa nastane kozmos.
Događaj koji ima strukturu, unutarnju organizaciju priče, koji je otvorio posve novo iščitavanje cijele ljudske prošlosti i omogućio sasvim drugačiji pristup onomu što se ima zbiti, događaj koji i danas, nakon više od dvije tisuće godina daje značenje svakomu ljudskomu koraku i dahu, rođenje je Isusa Krista. A ono se, prema Evanđelju po Mateju (1, 18 – 25) zbilo ovako: Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus. Tomu događaju prethodila je Blagovijest – naviještenje anđela Gabriela Mariji, odlazak Marije i Josipa iz Nazareta u Betlehem zbog popisa stanovništva, a slijedio je poklon mudraca i bijeg u Egipat pred Herodovim pokoljem prvorođenaca.
U drugom dijelu definicije priče navedeno je kako pripovjedač događaje, upravo zato što ih promatra s određene vremenske distance, može namjerno ili nehotice preinačiti. Što se tiče događaja vezanoga uz Kristovo rođenje, za one koji vjeruju straha od preinake nema – taj je događaj zapisan i svaki njegov zarez izvor je pouzdanja u beskrajnu Božju ljubav. Međutim, ta najveća priča ikad ispričana, kako je događaj Kristova rođenja nazvao u svojem filmu iz 1965. godine američki redatelj George Stevens, doživljava brojne interpretacije i reinterpretacije, svijet u nju upisuje neke nove likove, a one, prvotne, trudi se izgurati. To su na dječji pronicljiv način istaknuli članovi zbora »Kikići i Genijalci« zapjevavši: Vratite nam malog Isusa, / Vratite nam Sina Božjega, / U proslavi ovoj fali glavni lik, / Fali slavljenik! / Orašar je super, stvarno je, / Al‘ ne može zamijenit‘ jaslice, / U njima je poanta, glavni lik, / Pravi slavljenik!
Mnogi su tako književni klasici ispripovjedili svoju verziju priče o Božiću bez Isusa Krista u njoj. Charles Dickens u Božićnoj priči (ili pjesmi, ovisno o prijevodu) govori o mogućnosti promjene čovjekova srca koja se događa u susretu s duhovima božićne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tolkien svojoj djeci, a onda i svoj djeci svijeta, šalje pisma Djeda Božićnjaka, a Dr. Seuss, s namjerom kritiziranja blagdanske komercijalizacije, kreira biće s dva broja premalim srcem koje stanovnicima Tkograda krade Božić. Andersenova Djevojčica sa šibicama prikazuje svijet koji nije shvatio božićni smisao jer se punim blagdanskim stolovima nasuprot nalazi dijete na ulici promrzlo od hladnoće, a u jednoj drugoj, američkoj, 34. ulici djevojčica propituje postojanje Djeda Božićnjaka u kojega ne vjeruje ni njezina majka ni njezin susjed. Božić dolazi i u Potterov Hogwarts u kojem se mladi čarobnjak druži sa svojim prijateljima, uživa u čarobnim iznenađenjima, velikim, lijepo ukrašenim borovima, poklonima i ukusnoj hrani. Što se Hoffmannova Orašara tiče, dovoljno je samo pročitati naslov u jednom hrvatskom tjedniku (Što sve znate o Orašaru, veličanstvenoj bajci koja je postala simbol Božića?) da se zaključi koliko se svijet udaljio od onoga prvoga, iskonskoga, betlehemskoga Božića kada je njegovim simbolom umjesto Djeteta u jaslicama postao drveni lutak.
Božić je prije svega kršćanski blagdan. No to ne znači da Bog ne želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (1 Tim 2, 4). Božić, mali Bog, sebe nudi svakomu čovjeku, bez iznimke. Krštenje nije certifikat kojim netko Boga prisvaja sebi, pa tako ni otajstvo Božića nije i ne može biti isključivo, zatvoreno, pristupačno samo odabranicima. Međutim, to istodobno ne znači i da se Kristovu rođenju može pristupati parcijalno i iz toga događaja uzimati samo ono što se nekomu čini prigodno i zgodno i ponovno ispisivati priču koja je već zapisana i od nje činiti svojevrsni palimpsest – tekst ispisan na pergamentu s kojega je prethodno izbrisan prvotni tekst. Želi se od toga blagdana stvoriti univerzalan dan slavlja i radosti za sve ljude, bez obzira na to koje su vjere. To bi bilo u redu kada bi slavlje imalo evangelizacijsku narav, međutim ono čemu svjedočimo agresivan je i po svemu što vidimo vrlo uspješan način da se Božić uzme kršćanima i predstavi sekularnomu svijetu kao praznik. Ne bi čudilo da se uskoro izbaci iz uporabe naziv Božić pod opravdanjem da se ne povrijede osjećaji onih koji slave blagdane, a nisu vjernici, ističe vlč. Anđelko Katanec u razgovoru za Glas Koncila na Badnji dan 2022. godine.
Imaju li kršćani ikakvo pravo zaštititi događaj Božića u njegovu izvornom obliku, onako kako se on uistinu zbio, kako su ga prenijeli evanđelisti Matej i Luka? Bez Djeda Mraza, Grincha i Orašara? Bez borova, kuglica, lampica, darova, kolača, odojka i francuske salate? U skromnosti i s onima za koje je najčešće najmanje vremena, a koji su najbitniji – s obitelju? Odgovor je kratak i vrlo jednostavan: nemaju pravo, ali imaju dužnost. Naime, svaki bi se kršćanin u iskrenosti svojega srca trebao zapitati je li na to spreman. Je li kršćanin, kojemu je svijet od Božića uzeo samo ono što svijetu odgovara, spreman tomu istomu svijetu vratiti ono što je on, kršćanin, od svijeta uzeo? Je li kršćanin danas spreman tako se i u tolikoj mjeri ogoliti, odreći se svega što je prihvatio od svijeta i miris cimeta zamijeniti mirisom štale?
Prečesto se upire prstom u svijet, a premalo pritom okreće čovjek pogled prema sebi. Svijet je kršćanima ukrao Božić, svijet je ispisao neke druge božićne priče, svijet je komercijalizirao Božić… Umjesto prozivanja drugoga, od veće bi važnosti bilo zapitati se što su za to vrijeme, dok je svijet zaposjedao Betlehem, činili oni koji su u svijetu, a nisu od svijeta – koju su božićnu priču pričali oni. Odnosno, puno bitnije, koju su božićnu priču živjeli oni. I koju, tj. čiju božićnu priču danas žive.
Božić nije brend, nije neka kršćanska franšiza koja bi se poput Jamesa Bonda, Zvjezdanih ratova ili Gospodara prstenova naplaćivala svakomu tko ju odluči iskoristiti u komercijalne ili kakve god drugačije svrhe. Cijena za sve već je plaćena, a Krist se ljudima u ruke dao u potpunoj slobodi da ga prihvate ili da ga odbace, da se u noći njegova rođenja poklone Bogu ili kumirima. Stoga nije na svijetu, na vjernicima je da očuvaju ono o čemu čitaju u Svetom pismu, da te riječi, poput Marije, pohranjuju i prebiru u svojim srcima kako bi ih onda mogli prenositi drugima – ne svojim usnama, nego svojim životom. Jedino takav, vjerodostojan i vjere dostojan život, čuvar je i svjedok istine o Božiću koju kojekakvi namjesnici i upravitelji ovoga svijeta ne znaju prepoznati čak ni kada ta Istina pred njima stoji.
