Poženio se i naš vječni student Krešo, i to prije diplome, ali tko bi ju dočekao kad je i »mlada« već dohvatila Isusove godine… Kako danas i priliči, okućili su se jer tko bi još živio »s dosadnim starcima«, kao što smo nekoć mi ulazeći u brak. Ne samo da su svoji na svome, već i u stanu moraju imati sve svoje, sve novo, za dojam do detalja, do zaobljenog štoka, pipe iz zida ili ručkica na prozorima za koje nisam siguran kako ih okrenuti, a da se ne strovali prozor ili ja kroz njega… Sjedimo tako, moja Jelica i ja, u preuređenom stanu pokojnog Krešina oca, gledamo i divimo se, a ipak mi jedan »detalj« nedostaje.
– Lijepo, mladi. Samo… slike još niste stavili?
– Misliš one sa svadbe? – smješka se Krešo gledajući svoju Tihanu. – Toliko smo se napozirali i toliko platili fotografe da bi ih možda stvarno…
– Ma, mislim na prave slike! Umjetničke! Na ono »malo duše« po zidovima, da više ne sliče na bolničke, da od tvorničke hale nastane obiteljski dom!
– A ne, ne! Mi smo to zamislili ovako, minimalistički. Bez gomilanja, čisto!
– Daj, Krešo… – još meni nije »čisto« zavitlava li me mulac ili on to ozbiljno – pa imali ste lijepe… Imao je tvoj otac, još i djed, divne slike hrvatskih akademskih slikara…
– Ma daj, akademskih? Mo’š mislit kako je to djelovalo na kupce! Jedva smo uspjeli svih pet slika zajedno prodati za dvjesto eura, a još sam ljudima i sok ponudio!
– Ti, ti… – zinuh šokiran, možda najviše spoznajom da sam za male novce mogao do velikih slikarskih imena iz mojih prošlih vremena. – Krešo… pa ti, ti si živi dokaz onog što sam nedavno čitao, da su Hrvati u cijeloj Europi na dnu po konzumiranju umjetnosti!
– Ma nemoj? Ja sam dokaz?! Osim toga, konzumira se u »konzumu«, a u kulturi bi se valjda trebalo uživati! – spremno me dočeka mladac. – Čitao sam i ja to o kulturi, spominjala se tamo samo posjećenost kazališnim predstavama i koncertima. I odmah naši novinari opleli da su Hrvati zato »nekulturni« ili, u boljem slučaju, da su »siromašni« jer je teško četveročlanoj obitelji izdvojiti toliko za ulaznice… Nego, stric, ti si bio lani »četiri ili više puta« u kazalištu i na koncertu? Hajde, računat ću ti i kino!
– Mmpff… bio sam dvaput! – priznajem kao na ispovijedi. – A i što ću u kazalištu? Da gledam glumce koji se oblače u goveđe šnicle ili defiliraju goli u gaćama, s političkim porukama sprijeda i straga?! Pa te predstave danas, mahom su i nerazumljive i nemoralne, da ne velim nekulturne. Nisam lud da idem, lakše mi je novac baciti u fontanu! Ali umjetničke slike…
– Eto! A tek da si išao u kino, stric! – ne dopušta Krešo da razgovor vratim na zid boravka. – Tamo su ti filmovi koji, »na parove razbrojs«, ili izruguju svećenike ili kriminaliziraju branitelje, a redovito se ili žrtva zaljubi u agresora ili se nahvali istospolnu ljubav!
– Ah, kad je u toj branši ostala sva sila jugo-svite, sad u EU-odorama, i partizanski komesari koji bi još određivali tko će gdje glumiti i koncertirati! Nego, Krešo, ipak te slike…
– Slike, slike, ne klistiraj me više! Najbolje da na zid nabijemo neku »ploču« ili naziv trga, ulice, to je danas »in«! Počeli ste ih skidati svaki drugi dan, po načelu »ploča za ploču, zub za zub«, ha? Pa vi, stariji, »zamijesili« ste i ostavili nam tu i takvu kulturu! Ali se nije nijedan novinar sjetio napisati da su Hrvati na dnu kulturne ljestvice zato što ne žele konzumirati ono što je neprobavljivo, »pokvareno«!
Koračajući prema kući, od svega nepotrebno izgovorenog i odslušanog, pokisnut sam kao jesenske zagrebačke ulice…
– Vilko moj, – čita mi Jelica misli – ne sekiraj se oko kulture. Bar ste se kulturno nasvađali pa sam sad ja tjedan dana mirna!
