– Ovo mi je već četvrti Jubilej, četvrta redovita Sveta godina, a nemam sto godina! – junači se susjed Miško nakon župne mise, baš na nedjelju otvaranja katedralnih vrata. – Istina, onaj prvi 1950. jedva sam bio navršio prvi rođendan, još u prvoj petoljetki tvrdoga komunizma, dijete prvih naraštaja »klasnih neprijatelja« režima. Do drugoga moga Jubileja, do svete 1975., u hrvatskom proljeću već dobih i po krilima »vaspitnom palicom«; naivac, misleći da se mi Hrvati borimo za svoje, a ono, samo se hrvatski komunisti borili za malo više države i vlasti… Kao i sad, čini mi se, u ovom našem zadnjemu ratu… Daj Bože meni jedinom, jer kako mi je davno tumačio djed, govoreći kako pamti priče svoga pradjeda koji je pamtio priče svoga djeda… Nijedan od njih nije pamtio naraštaja koji je proživio bez bar jednoga rata! Još se hvalio da ih je on »tri prevalio«. Neka mu ih, meni su draže svete godine. Ipak i u tom mom jedinom ratu, zlu, bilo je nešto dobro pa sam tek tada pravo k vjeri došao i za svete godine saznao. Tek u našoj samostalnoj Hrvatskoj, ako ne baš i nezavisnoj, zainteresirao sam se koji je uopće papa otvorio taj Jubilej 1950… Da mu nije ime bilo Pio, teško da bih i to zapamtio, ha, ha! Živjeli! Papu iz 1975., Pavla VI., već pamtim jer smo kao vječni študenti tad pomalo u crkvu hodali pa i »Glas Koncila« uzimali, iz protesta komunistima, makar ga i ne čitali… Evo, Zvone i danas samo koncilsku križaljku riješi, ha, ha! Ali, moj treći i najveći, onaj Veliki jubilej 2000. ne samo da sam proslavio, nego sam i u samom Rimu bio! Ne zato da »vidim papu«, jer sam tadašnjega i »moga« Ivana Pavla već ranije vidio u Zagrebu, na hipodromskoj i najvećoj misi u mom životu! Izbliza, uživo, pokoj mu svetoj duši, bio je baš isti k’o moj djed, »glava obitelji« do kraja!… Bogu hvala pa sam, evo, i s papom Franjom »otvorio sveta vrata«, velika je to stvar! Što se smijuljite?!? Znam ja da sam smiješan vama mladima, pa i starijima koji se zanosite da ste još mladi! Znam ja da mladi nikad i ne misle kako po zadnji put nešto u životu čine, koračaju ovuda ili onuda… Ali u mojim godinama ja se i na najobičnijim mjestima pitam nisam li zadnji put tu… I kad me autom djeca odvuku u neki od trgovačkih centara, tih staklenih divova na metalnim kosturima, uvijek nanovo pomislim nije li mi zadnji put što sam tu… Makar nekad to i poželim, nije baš neki osjećaj misliti kako nikad više ne ćeš nekamo doći…
– Hajde, Miško – prekinuh ga na rubu turobne sjete i pljesnuh po još uvijek snažnim plećima – kakav sad pesimizam? Tko kaže da ne ćeš dočekati i peti jubilej, pa imat ćeš samo 101, ako sam dobro računao…
– Hmm… Prav zaprav’, možda i prav veliš – zamisli se i naceri naš pajdaš – pa ni valjda Bog samo starim Jožama i Budama »bradu stvoril«?! Daj Bog nek’ mi bude i peti Jubilej, makar tada opet ne znao ime papi koji će ga otvarati…
