Jedna od najaktivnijih pastoralnih suradnica u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu Ivana Huljina, djevojački Vrane, rođena je 24. kolovoza 1984. u Karlovcu. Po zanimanju je diplomirana inženjerka agronomije. Zaposlena je u privatnom poduzeću koje se bavi administracijom i konzultacijama za poljoprivrednike. Mjesto njezina djetinjstva i odrastanja je Rečica, selo smješteno uz lijevu obalu Kupe, desetak kilometara udaljeno od Karlovca. Njezini su roditelji Višnja i Francek Vrane.
Usvojili ustrajnost i dosljednost
Rođena je u velikoj obitelji u kojoj je oduvijek Bog bio na prvom mjestu. Majka Višnja, rođena Novosel, dolazi iz Donjega Mekušja, iz župe Majke Božje Snježne u Kamenskom. Magistra je medicinske biokemije i pred mirovinom je u medicinsko-biokemijskom laboratoriju Opće bolnice Karlovac. Otac Francek rođeni je Rečičak. Inženjer je elektrotehnike koji je, kao i supruga, većinu svojega radnoga vijeka proveo u karlovačkoj bolnici kao šef tehničke službe. Službeno je u mirovini, ali nikada ne miruje jer se daje na raspolaganje obitelji. Francekov stariji brat svećenik je Andrija Vrane. Bračni par Vrane vjenčao se u župi sv. Ivana Krstitelja u Rečici 1983. godine. U svojoj tamošnjoj obiteljskoj kući žive i danas. Godinu dana nakon sakramenta ženidbe rođena im je Ivana, najstarija od petero djece. Godine 1985. rodio se sin Tomislav, zatim je 1989. prvi put zaplakala kći Ana. Sin Matija rođen je 1994. godine, a najmlađe dijete u obitelji Franjo na svijet je došao 2001. godine.
»U osnovnu sam školu krenula u Rečici. Ali početak Domovinskoga rata selio me, pa sam prvi razred pohađala u tri škole. Dok smo bili u Austriji, roditelji su imali radnu obvezu pa nisu bili s nama. Njihove rijetke posjete tijekom ta dva mjeseca u Austriji jedva bih dočekala. To vrijeme razdvojenosti od roditelja ostavilo je u meni dubok trag. I danas osjetim radost koja me obuzimala kada bi došli k nama. Iako nisam bila puno toga svjesna, bila sam zahvalna za te trenutke radosti i susreta. U 6. razredu osnovne škole prošla sam svoj prvi tečaj Kursilja koji se tada održavao u našoj župi kao priprema za sakrament krizme. Od tada je počeo moj svjesniji i intenzivniji rast s Gospodinom. U obitelji sam uvijek imala stup, oslonac. Pred kraj osnovne škole i u prvim gimnazijskim godinama, u godinama intenzivnoga traganja, taj mi se stup puno puta činio kao da se prevrnuo na pod i da se o njega spotičem. I naravno da sam se bunila. Kad bismo u adventu svaku večer molili krunicu, bilo mi je predugo i predosadno. Ali sam molila i negodovala. Kad smo u korizmi išli na križni put u crkvu, negodovala sam i išla i predmolila. U svibnju i listopadu obvezno smo mi, školska djeca, išli na pobožnosti. Danas sam svjesna da smo kroz to dobili ustrajnost i dosljednost, koju preslikavam na svoj život danas«, govori Ivana Huljina.
Nezaobilazna nedjeljna misa
Još je kao djevojčica bila vezana za crkvu i župu jer joj je otac bio orguljaš i voljela je biti s njim na koru, svjedoči naša sugovornica. »Subotom bih sa susjedom i njezinim suprugom, koji su tada bili zvonari, išla kititi crkvu. Nedjeljna misa kod nas je bila nezaobilazna. Osim što smo zajednički molili, jako smo puno razgovarali. Mama bi nas posjela u dnevnu sobu i rekla nam: ‘Hajde da čujem što mi imate reći.’ Često mi se to činilo kao gubljenje vremena, ali kad bi se samo malo rasplamsala priča, puno je toga izišlo van. Kroz te razgovore roditelji su nas usmjeravali. Imali smo i kućne obveze. Sve skupa pridonijelo je osjećaju pripadnosti. Moj stric Andrija je, uz moje roditelje, najvažnija karika u mojem odgoju i vjeri. Blagdani su kod nas imali posebnu vrijednost. Na Badnjak se postilo. Nakon unošenja božića u kuću, uz pjesmu, tata bi držao uvodnu molitvu. Nakon toga je svatko od nas zahvalio Isusu na konkretnim stvarima u protekloj godini. Na Veliki petak nikada nismo palili radio ni televiziju. A na Veliku subotu nisam išla s društvom van. Danas sam toliko zahvalna za te male žrtve koje sam podnijela. Nisam tada znala da Gospodin i na moj maleni ‘da, za tebe Gospodine’ odgovara velikom milošću«, pripovijeda Ivana.
Nakon završene osnovne škole upisala je gimnaziju u Karlovcu, a tada je u njihovu župu došao Josip Karas koji je otvorio vrata župnoga dvora, dvorane i crkve mladima. »Intenzivno smo se družili i osnovali smo zbor mladih. Sudjelovali smo u taizeovskom susretu mladih iz cijeloga svijeta koji se tada održavao u Zagrebu. U dogovoru sa župnikom pokrenula sam prvi uskrsni koncert zborova. U to vrijeme bila sam i animatorica u Kursilju na krizmaničkim tečajevima. Upisala sam Agronomski fakultet u Zagrebu. Na petoj godini na Učiteljskoj akademiji upisala sam pedagoško-psihološku naobrazbu.«
Potreba za blizinom svećenika
Početak studija za Ivanu Huljinu bilo je vrijeme početka njezina hodanja s Robertom. On je danas inženjer građevinarstva i radi u privatnoj građevinskoj tvrtki u Zagrebu kao nadzornik i voditelj projekata. »Brzo sam uvidjela da imamo iste temelje i zajedničke vrijednosti. Sakrament ženidbe sklopili smo 2010. godine u mojoj rodnoj župi sv. Ivana Krstitelja u Rečici. U rujnu 2011. rodila nam se naša Ana, koja sada ide u 7. razred. Dvije godine nakon nje došao nam je naš Tomo, a u siječnju 2017. godine naša Iva. Tomo pohađa peti razred, a Iva drugi. Živjeli smo u obiteljskoj kući i pripadali župi sv. Josipa u Šišljaviću. Vrlo dobri odnosi moje svekrve i svekra i česti dolasci tadašnjega župnika Franje Ćuka u naš obiteljski dom u meni su potvrdili potrebu za blizinom svećenika u mom životu, koju sam spoznala u djetinjstvu i mladenaštvu. Osam godina nakon vjenčanja uselili smo se u našu novu kuću u Karlovcu. Prije nekoliko godina prisustvovali smo bračnomu vikendu u Opatiji.«
Preseljenjem u novu kuću u Karlovcu dobili su novu župu, župu Blažene Djevice Marije Snježne, tj. Nacionalno svetište svetoga Josipa i župnika mons. Antuna Sentea. »U crkvi smo u početku sjedili u zadnjim klupama. Uskoro sam počela čitati na misama, a najstarija kći Ana pjevati u dječjem zboru ‘Josipove pahuljice’. To nas je približilo oltaru. Tomo je nekako u to vrijeme počeo ministrirati, a potom i najmlađa Iva pjevati u zboru. Suprug, potaknut primjerom svojih roditelja koji su uvijek pozivali župnika u kuću, za vrijeme blagoslova obitelji prije nekoliko je godina pozvao župnika k nama na doručak. Otada svake godine dolazi. I uvijek nam je dobrodošao. Nedavno smo u svetištu organizirali Prvi festival dječjih zborova ‘Josipov zvon’ u čast sv. Josipu na kojem je sudjelovalo šest zborova iz Hrvatske s više od 260 djece. Djeca sudjeluju u svim župnim aktivnostima te ih na to potičemo i vozimo«, kaže Ivana.
»Mogu sama« put je bez Boga
»Za mene je aktivnost u župi sastavni dio života, ali znam da Gospodin određuje smjer, način i tempo. Zato trebamo biti budni i osluškivati. Važno mi je zajedništvo. Ponajprije je ono vidljivo kroz našu molitvenu zajednicu, u susretima u župi nakon misa zornica i na našem božićnom čestitanju. Uistinu sam blagoslovljena svojim roditeljima, svojim suprugom i djecom, ali i svim bližnjima koji su dio mojega života i zahvalna sam Gospodinu na svakom od njih. ‘Mogu sama’ je put bez Boga. Moj život ispunjen sa svima koje mi je Gospodin darovao put je prema njemu. Najmirnija sam kad se pokažem baš onakva kakva jesam, sa svim svojim slabostima i svim svojim radostima i takva služim. Jer znam da Gospodin ne bira sposobne, nego osposobljava pozvane. Na nama je reći ‘da, Gospodine’, baš poput sv. Josipa, koji me iz prikrajka prati cijeli život.«
Svećenicima je važno imati laike koji se daju bez rezerve
