Ulazak u novu godinu za mnoge znači i preispitivanje poziva. Da za mlade ima nade za zapošljavanje svjedoči niz zanata koji im se sve glasnije preporučuju. Na primjer Dalmacija vapi za meštrima svih zanata – nisu to samo konobari i kuhari, potrebni u turizmu, nego i niz obrtničkih, industrijskih i graditeljskih zanimanja za koje se obrazuje najčešće u trogodišnjim strukovnim programima. Dalmatinske županije daju preporuke koje srednjoškolske i visokoškolske programe u sljedećoj godini stipendirati i povećavati upisne kvote i u kojima, za sve četiri dalmatinske županije, nema ni jednoga jedinoga trogodišnjega srednjoškolskoga programa koji bi se našao na »negativnoj listi«.
Niz je trogodišnjih zanimanja o kojima bi sadašnji učenici osmih razreda osnovnih škola koji će u ovoj godini upisivati prvi razred srednjih škola mogli razmišljati. Kako navodi Marina Karlović Sabolić za Slobodnu Dalmaciju, riječ je o dobitnoj opciji koja im, osobito ako žele ostati »na rodnoj grudi«, jamči zaposlenje na završetku škole. Osim konobara i kuhara, u svim dalmatinskim županijama preporučuje se povećan upis i stipendiranje za zanimanja poput vodoinstalatera, elektroinstalatera, elektromehaničara, instalatera grijanja i klimatizacije te stolara.
Iz »lijeve perspektive«
»Duhovi prošlih i budućih Božića« naslov je teksta Pavice Knezović Belan u Jutarnjem listu o vlastitom doživljaju Božića u socijalizmu i danas. U tekstu nije skrivala da se njezina »tranzicija iz ‘djevojčice s oltara’ u slobodnomisleću jedinku koja više nije sklona ritualima organizirane religije dogodila odavno«, poručivši: »Još uvijek utjehu pronalazim u poznatim obrascima iz svog djetinjstva.« Evo kako slavljenje Božića izgleda iz njezine vizure. »Prvo i osnovno, nije bilo božićnih poklona. No, o tome govorim kao o nečemu pozitivnom. To su bili socijalistički Božići koji su se u mojoj tradicionalnoj dalmatinskoj obitelji, koja je živjela u jednom zagrebačkom neboderu, uvijek slavili s velikim entuzijazmom. Kuhao se bakalar, kitio se bor, na Božić se nije išlo u školu, a taj se izostanak prešutno opravdavao. Odlazili smo na polnoćke, no poklone, u obliku vrećica sa slatkišima, ipak je donosio socijalistički Djed Mraz. Kada nam se dogodila tranzicija iz jednog društvenog uređenja u drugo, jedan od šokova koji su me zatekli bila je upravo ta inauguracija božićnih poklona. Pa su moje prijateljice koje su za Božić dobivale skije, laptope, zlatni nakit i skupe parfeme počele ispitivati o tome što sam ja dobila, uvijek bih promrmljala nešto kroz bradu kako bih sakrila to – ništa. No, to mi nije bilo važno jer obrasce ponašanja na koje se navikneš dok si malen – teško poslije mijenjaš. Danas su u mojoj obitelji božićni pokloni namijenjeni samo djeci. Koliko god naša djeca brzo odrastaju i samo za mlađe dobivam od poslodavca takozvani dar za dijete, jer zakon je propisao da se djeca kvalificiraju za božićne poklone samo do 15. godine, uvijek se trudimo da ti pokloni budu nešto korisno, što im doista treba. A s godinama ionako jedino što oni žele postaje novac kojim mogu sami raspolagati.«
Bit liječničke etike
»Najveći mi je ‘gušt’ kada pacijenta sretnem godinu dana nakon operacije na drugoj strani ulice i vidim ga kako mi se smiješi i maše mi. Mozak je jedan od organa, mozak je duša čovjeka. Tajna čovjeka«, rekao je prof. dr. Josip Paladino, neurokirurg u Zagrebu i Mostaru, u razgovoru s Dobroslavom Silobrčićem za Jutarnji list. »Voljeti čovjeka i spasiti ga. Liječnik mora služiti pacijentu«, na neki je način njegovo geslo.
»Tijekom Domovinskoga rata osobno i s kolegama puno sam puta bio pod artiljerijskom paljbom, no nikomu od nas u tim timovima liječnika to nije smetalo. Nastavili smo raditi, služili smo ranjenima. Nismo imali strah i nismo napuštali ranjenoga čovjeka. U tim trenutcima kad se događalo to što se događalo svi smo stalno bili uz pacijente, od medicinskih sestara do kirurga – ne razmišljajući u kakvoj smo opasnoj situaciji. Liječnik se mora koncentrirati na ranjenoga čovjeka koji leži ispred njega. To je bit etike liječnika. Sve ostalo tada liječniku nije važno. Pružam svoju ruku čovjeku koji se utapa… Spasit ćemo ga. To je naš jedini cilj. (…) Ja se za pacijenta borim kao buldog kad stisne čeljusti, ne puštam ga dok ne vidim njegov smiješak pri odlasku iz bolnice«, rekao je.
Za strožu regulaciju umjetne inteligencije
Nobelovac Geoffrey Hinton jedan je pak od pionira umjetne inteligencije koji upozorava na opasnost od nove tehnologije na kojoj je nekad radio. Smatra da bi ta tehnologija mogla idućih 30 godina dovesti do izumiranja čovječanstva. Hinton, često nazivan »kumom umjetne inteligencije«, izjavio je da su šanse za takav scenarij između 10 i 20 posto te dodao da razvoj AI-ja napreduje »mnogo brže« nego što se očekivalo. Prije je procijenio kako postoji 10-postotna šansa da bi ta tehnologija mogla dovesti do katastrofalnoga ishoda za čovječanstvo, no sada je tu procjenu udvostručio i pojasnio zašto je promijenio mišljenje.
Govoreći za BBC-jevu emisiju »Today«, objasnio je da nikada čovjek nije morao upravljati tehnologijom koja je inteligentnija od ljudi. »Koliko poznajete primjera gdje nešto manje inteligentno kontrolira nešto mnogo inteligentnije? Vrlo je malo«, rekao je te dodao da je evolucija omogućila djetetu da kontrolira majku, ali to je iznimka. Pozvao je vlade diljem svijeta da hitno uvedu stroge regulacije. »Ne možemo se osloniti na ‘nevidljivu ruku tržišta’. Sam profitni motiv velikih kompanija nije dovoljan da ih potakne«, rekao je u razgovoru koji je prenijela Iva Badanjak u Jutarnjem listu.
