Dobri poznavatelji povijesti nastanka hebrejske Biblije, a jednako tako i Novoga zavjeta, zasigurno će se složiti da je izvorište obaju korpusa netom navedenih spisa trauma. Hebrejska Biblija tako vrlo vjerojatno nastaje kao završni tekst tek nakon neopisive traume razorenja jeruzalemskoga Hrama 587. g. pr. Kr. od strane babilonskoga kraljevstva.
Istu traumu trebalo je pojasniti jer uništenje mjesta za kult (hrama) bila je ne samo vjerska, nego i nacionalna katastrofa. U vrijeme nakon sužanjstva, a i za vrijeme njega, izraelski narod tragao je tako za načinima prikaza svojega identiteta i svega što on jest. S tim će se složiti vjerojatno svaki čovjek i danas.
Vjersko bilo izraelskoga naroda
Naime, najčešće tek nakon iskustva traume i nepodnošljive boli čovjek počinje nešto ozbiljnije promišljati o sebi i svojem dotadašnjem životu. Iz toga je razloga većina tekstova Staroga zavjeta usmjerena na davanje razloga za sve ono što je izraelski narod proživio. Babilonska trauma nažalost nije bila jedina, valja spomenuti i onu koja joj prethodi, a to je asirska trauma. Dobar dio biblijskih spisa Staroga zavjeta tako nastaje iz te perspektive.
Spomenimo još dvije velike traume koje stoje u pozadini biblijskih spisa: perzijsku i rimsku. Svrgnuvši (neo)babilonsko kraljevstvo 539. god pr. Kr. takozvanim Kirovim ediktom, perzijsko kraljevstvo nastojalo je koliko-toliko dovesti situaciju u red, premda ni tada izraelski narod ne živi idilu. Perzijsko kraljevstvo biva prekinuto helenističkom dominacijom na području Svete Zemlje velikim ratnim uspjesima Aleksandra Makedonskoga. A potom, može se to tako slobodno reći, na prijelazu iz jednoga u drugi Zavjet iz kršćanske perspektive, upravo Rimljani svojim snažnim vladanjem oblikuju ili pak razgrađuju vjersko bilo izraelskoga naroda. Vespazijanovim, odnosno Titovim razaranjem Hrama u Jeruzalemu 70. godine izraelski narod ponovno je stavljen pred traumu i bol.
Nova snaga za život
Nekomu će se netom vrlo šturo i sažeto iznošenje osnovnih povijesnih crta identiteta izraelskoga (židovskoga) naroda činiti uistinu nebitnim za život vjernika danas, a osobito za prikaz Isusa i njegove misije na zemlji posvjedočene evanđeoskim tekstovima. Ipak, onaj koji sada uzme u ruke biblijska čitanja treće nedjelje kroz godinu, koja je ujedno Nedjelja Božje riječi, brzo će uvidjeti kako i prvo čitanje iz Knjige Nehemijine i Lukin evanđeoski odlomak govore upravo o načinima nošenja s traumama u izraelskom narodu.
Nehemijin tekst pun je snažnih emocija, a najjača je plač. Narod u osluškivanju riječi Božje koju je navijestio Nehemija jednostavno plače. Plače i nakon više od sto godina koliko je prošlo nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva, a hram je još uvijek razrušen. No plač sada nije plač žalosti, nego radosti. To su suze radosnice. Razlog za to je ponovna mogućnost osluškivanja Božje riječi u kojoj je židovski narod uvijek nalazio novu snagu za život. Naime, nakon što je jeruzalemski Hram bio razrušen (587. – 586. pr. Kr.) zauzeti je rad književnika i svećenika riječ Božju ipak očuvao živom, i to naviještajući ju i potom pomno ju zapisujući. Jer od te iste Riječi Božji je narod uvijek živio. U njoj je gledao svojega Boga uistinu bliskim Bogom te mu se kroz tu riječ povjeravao jerbo mu je ona donosila utjehu u trenutcima osobne i nacionalne traume. Njoj se on dakle istinski povjeravao te po njoj nastojao oblikovati svoj život. Do te mjere da ga je ona u dubini preobražavala. Nije dakle dostupna vjernicima samo kako bi ih informirala o Bogu, nego kako bi ih prije svega formirala u zrele i odgovorne kršćane.
Vrijedno je slaviti Nedjelju Božje riječi
Lukin evanđeoski tekst smješten u sinagogu u Nazaretu prikazuje Isusa koji po običaju subotnjem uzima svitak Knjige proroka Izaije te ga čita. Tekst koji Luka donosi jest prerađeni citat Knjige proroka Izaije, i to iz 61. poglavlja. Kako bismo razumjeli Izaijin tekst, trebamo ga ponovno smjestiti u povijesni kontekst. Naime, taj Izaijin tekst nastaje u kontekstu perzijskoga carstva, i to na prijelazu iz 6. u 5. st. pr. Kr. Vrijeme je dakle nacionalnoga oporavka, ali i snalaženja u narodu. Iz toga razloga prorok Izaija onaj je koji naviješta iscjeljenje srca te oslobađanje sužanja. Tekst dakle ima spasenjsku, ali i terapeutsku ulogu.
Isti tekst Luka primjenjuje na osobu Isusa Krista te tvrdi kako je on onaj na kojem se taj tekst ispunja jer je on u snazi Duha onaj koji donosi oslobođenje i mir, sada ne više samo svojemu narodu, nego svim narodima koji će na njegovu poruku povjerovati. Isto oslobođenje ne događa se revolucijom, nego prije svega vjerom u Isusovu riječ.
Luka dakle prije svega smjera na navještaj, a ne tek na oslobođenje. Ako se i govori o oslobođenju, ono će se dogoditi po vjeri u navještaj evanđelja. Za Luku je sam Isus Krist onaj na kojem se ispunjaju Pisma Staroga zavjeta jer on sam jest istinska Riječ Božja, odnosno Riječ Očeva. Na taj način biva jasno kako i danas svaki vjernik ako vjeruje Kristu i njegovoj riječi, može doći do istinskoga mira i oslobođenja. No važno će biti povjerovati Kristu i njegovoj riječi zapisanoj u evanđeljima. Tada čovjek prestaje vjerovati isključivo sebi i svojim pričama, odnosno svojim predodžbama Boga i vlastitoga života u odnosu s njim, a izručuje se Kristu koji ga pridiže i iscjeljuje mu rane. I baš zato vrijedno je slaviti Nedjelju Božje riječi jer otkrivajući sve dubine Boga koji progovara u riječi Božjoj, čovjek raste u spoznaji sebe, a isto tako izgrađuje i odnos sa živim Bogom.
