Rastuće stope inflacije i pad realne kupovne moći, uz strjelovit rast cijena hrane i nekretnina. Neki su to od najočitijih pokazatelja krize koja »netaknutima« više ne ostavlja ni imućnije slojeve društva u Hrvatskoj. U zabrinjavajućoj »bilanci« najteže su pogođene mlade obitelji, osobito obitelji s više djece. O novim demografskim mjerama koje je Vlada predstavila u prosincu te o konkretnim koracima kojima bi se mogla poboljšati slika hrvatskih obitelji i makar usporiti poražavajući demografski trendovi za Glas Koncila govori dopredsjednica udruge »Obitelji 3 plus« Đurđica Mostarčić.
Na e-savjetovanje kao udruga uputili smo pohvalu da je Ministarstvo demografije prihvatilo naš raniji prijedlog da se povećaju roditeljske naknade za drugih šest mjeseci dopusta na razinu prosjeka plaće majke. Mislimo da je to dobro. Ali također smo istaknuli da su rodiljne naknade najistaknutija demografska mjera koja je zapravo ostala još uvijek nedostatna. Nije se znatno mijenjala situacija kada je netko na porodiljnom za treće ili daljnje dijete, kada nakon isteka prve godine porodiljnoga postoji pravo na još dvije godine dopusta. I što se tu događa? Naknada pada i sada će iznositi oko 800 eura. Ako žena ima prosječnu neto plaću oko 1500 eura, ona s trećim djetetom godinu dana prima plaću 1500 eura, a nakon toga primanja padaju na 800 eura. A to je situacija povećanih troškova, žena je kod kuće, nema mogućnost raditi. Imati treće dijete na kraju jest zajednička odluka supružnika, no kada se u obzir uzme cijela demografska situacija, treba pronaći način da oni koji se odluče imati treće dijete i svako daljnje dijete nakon godinu dana porodiljnoga imaju veću naknadu.
Ne će novac sam po sebi potaknuti nekoga da rađa, što je istaknuo i ministar demografije. Međutim, želimo naglasiti da ipak iznos novca pokazuje koliko je Vladi doista stalo do toga da pomogne obiteljima koje su spremne imati više djece.
U takvoj situaciji događa se da obitelj »pada« na jednoga nositelja primanja i to je najčešće otac. Jer majka koja želi pridonositi obitelji pada na manja primanja. Zato se s pravom žena može osjećati i »kažnjenom« ako želi imati još jedno dijete. Koliko god to grubo zvučalo, to je zapravo realna slika trenutačnoga stanja. Godinama tražimo da svako dijete ima pravo na dječji doplatak, a ne da je to socijalna mjera. Višečlane obitelji godinama žive i funkcioniraju »bez države« u smislu izostanka stvarne potpore, ali je pitanje koliko će još dugo država funkcionirati bez višečlanih obitelji.
Kada se Vlada već odlučila na korak da se onima koji se vraćaju iz inozemstva omogući da ne plaćaju porez na dohodak pet godina (za obitelji koje su bile više od dvije godine u inozemstvu), upozorili smo kao udruga »Obitelji 3 plus« na to da se novi zakon nije uskladio s drugim zakonom, Zakonom o porezu na dohodak. Tako da obitelji koje se vraćaju, ako žele imati djecu, moraju u zadnjih devet mjeseci neprekidno biti prijavljeni na burzu ili imati tri godine boravišta u Hrvatskoj, što oni nemaju jer imaju prekid od najmanje dvije godine. Zovemo dakle obitelji da nam se vrate – obitelji koje nisu otišle zato što su to tako baš htjele – i sada kada se vrate, zapravo ne će biti u mogućnosti iskoristiti rodiljne naknade. Tu se postavlja i pitanje kakva je to poruka, hoće li Vlada imati više sluha da se ta pitanja ujednače.
Svaki je radnik zamjenjiv, ali ne i majka i otac, sestra ili brat?
Nama ne treba ministarstvo koje u svojem nazivu nosi deklarativno pojam obitelji. Nama je potrebno ministarstvo koje će se zaista baviti pitanjima obitelji. U teškim situacijama poput napada u Prečkom netko je iz Ministarstva obitelji trebao postaviti pitanje što će biti sa svim tim roditeljima i njihovom djecom. Može li se pronaći neki ad hoc institut koji će omogućiti da roditelji ostanu koji dan doma i da im u toj izvanrednoj situaciji ti dani izostanka s posla budu plaćeni?
Moje je iskustvo u praksi da se svi novi prijedlozi moraju uporno gurati, treba zvati na sve strane i ništa ne ide brzinom kojom bismo možda očekivali. Ali ako je demografija pitanje koje ima nacionalni, strateški značaj za budućnost Hrvatske, ako je ona ključni problem – zašto se ne upiru sve snage da se taj problem riješi? Treba olakšati život svima koji se odlučuju imati djecu.
Spomenula bih i jedno nedavno istraživanje koje nas je na neki način i poprilično naljutilo. U njemu je bila prikazana »klasnost« društva u Hrvatskoj i na najnižoj klasnoj razini bile su obitelji s više djece, koje su prikazane s roditeljima koji su umorni i iscrpljeni, a djeca raščupana. Na to smo kao udruga reagirali tako da smo proveli istraživanje među obiteljima. Pokazalo se da postoje klasne razlike. Neke od tih obitelji sebe svrstavaju u radničku klasu, neke u srednji sloj, neke u viši sloj. Ta klasifikacija odgovara općenito klasifikaciji u Hrvatskoj. Otprilike 58 posto obitelji s troje ili više djece sebe je svrstalo u radničku klasu, ali većina njih (69 posto) izjavila je također da je zadovoljna svojim primanjima i da smatraju da imaju dovoljno novca da bi pokrili svoje izdatke. Ali tu je među obiteljima s više djece prisutan i srednji sloj i ono što bismo mogli nazvati elitom, dakle riječ je i o višim primanjima i o roditeljima koji su visokoobrazovani. Također primjećujemo da se visokoobrazovane majke sada učestalije odlučuju biti doma i imati djecu, i da im karijera nije toliko važna jer ipak cijene neke druge vrijednosti. Višečlane obitelji sklonije su tomu da se doma više kuha pa se i budžet može »rastegnuti«. Ali neku »injekciju« izvana, kao državnu potporu, ni jedna od tih obitelji ne bi vjerojatno odbila.
Svakako da taj problem utječe i na demografiju. Ali mislim da u mijenjanju te paradigme ipak više pomažu novije generacije. Jer one žele imati jasno određeno radno vrijeme, njihova stajališta prema poslu drugačija su. Spremni su postavljati i neke svoje uvjete. Starija je generacija naviknuta na to da se uvjeti ne postavljaju, njoj je možda bilo i normalno raditi 12 sati. Nove generacije postavljaju nove uvjete i poslodavci to vide pa su spremniji na prilagodbu. I događa se da su danas uvjeti puno bolji u smislu da se raditi može ipak manje. A i roditelji koji rade – što je i iskustvo naših kontakata u udruzi »Obitelji 3 plus« – doista jesu spremni staviti obitelj na prvo mjesto. U skladu s tim oni uređuju i svoje radne obveze.
Ima tu, jasno, i nekih iznimaka. Ja sam, primjerice, računovođa i u mojem je poslu krajem godine opseg obveza velik. I događa se da sam doista u vrijeme završih obračuna manje prisutnija kod kuće. Ali i to se može nadoknaditi, kada se drugačije može organizirati. Za višečlane je obitelji svojstveno da i djeca mogu preuzeti neke zadatke. Imaju obvezu, primjerice, usisati po kući. Na taj se način mogu obveze raspodijeliti. To ne znači da je u današnje vrijeme nešto jednostavnije, nego da se upravo velike obitelji na drugačiji način mogu bolje uskladiti. I djeca u višečlanim obiteljima na taj način puno brže sazrijevaju. Puno ih brže možemo naučiti da se osamostale nekuda ići, autobusom, tramvajem. Usvajaju lakše i neke radne obveze. Imamo i iskustva da kada djeca iz višečlanih obitelji stupaju u radne odnose, zaista se može primijetiti da poslu pristupaju odgovornije, shvaćaju da kada se neki zadatak započne izvršavati, mora se i dovršiti. Potrebno je na obitelj gledati kao na školu života iz koje će djeca izići s vrjednotama koje ih nitko drugi ne može poučiti osim roditelja.
Djeca se mogu pridobiti da sudjeluju zajedno s roditeljima u nekim obvezama koje su, jasno, primjerene njihovoj dobi. Mogu iz vlastitoga iskustva reći da sam kao majka petero djece sve njih nastojala »uvući« kroz nekakvu igru u neke zadatke. To su bile i osnovne stvari – primjerice, nakon igre pospremiti stvari. Netko će reći i da je to danas već veliki iskorak. Tu su i druge aktivnosti, poput kuhanja, gdje se djeca ipak mogu naučiti da do recimo dobi tinejdžera mogu samostalno sebi pripremiti nešto za jelo, da to nije nešto na brzinu i usput. Zapravo se kroz igru i zabavu mogu steći temelji za vještine koje će biti vrlo korisne u kasnijem životu.
A kada govorimo o financijskom dijelu koji spominjete, trebamo se ipak pouzdati i u Gospodina. Iz Svetoga pisma znamo da su i vrlo vješti ribari mogli loviti cijelu noć, ali kada bi i ta vještina »zapela«, pojavio se Bog koji je znao reći na koju je stranu najbolje baciti mrežu. Mislim da je to važno i za obiteljski život. Živjeti danas u višečlanim obiteljima bez pouzdanja u Boga doista je teško, i nebrojena su svjedočanstva onih koji nakon što su dali svoj maksimum govore i o tome da je Bog nadodao ono što je nedostajalo.
Višečlane obitelji doista jesu ponekad i raščupane i glasne, ali one su zapravo izvor veselja. One nisu trošak, one su zalog budućnosti i to doista treba neprestano ponavljati. Govorimo li i o Hrvatskoj općenito, ili o nekom konkretnom pitanju budućnosti kao što su mirovine, nedvojbeno je da u djecu moramo ulagati.
Danas čak postoje i hoteli u koje roditelji mogu doći da bi se odmorili od svoje djece, gdje se na nekoliko dana mogu »isključiti« od roditeljskih obveza. Mi iz udruge »Obitelji 3 plus« nastojali smo potaknuti hotele i druge smještajne jedinice da se otvore obiteljima, da budu prijatelji obitelji s više djece. To smo pokušali i s pomoću obiteljske kartice i oni koji imaju obiteljsku karticu mogu vidjeti široku ponudu ponuditelja usluga koji prepoznaju obitelji s troje i više djece, koji nude i smještaj i dobre popuste.
Razgovarali smo i s pravobraniteljicom za djecu da se nekako pokuša utjecati na imidž obitelji u javnosti. U Mađarskoj, primjerice, kada se u javnosti govori o obiteljima, taj sadržaj često prati i fotografija obitelji koja ima barem troje djece. Tražili smo da se i na taj način pokuša raditi »marketing«, da obitelji s troje i više djece postanu nešto što je normalno. Da to još uvijek nije normalno, zaključit će svaka majka četvero ili petero djece koja dođe u primjerice neki park, gdje će je vjerojatno priupitati: »Jesu li sve to Vaša djeca?«
Ali pozitivno je i to što se obitelji s više djece međusobno prepoznaju. Do nas dolaze i iskustva onih koji su s dvoje djece govorili da se raduju trećemu da bi se mogli pridružiti udruzi i povezati se s obiteljima sličnih pogleda. U svemu ipak možemo pronaći i one u kojima ćemo prepoznati potporu za vrijednosti do kojih sami držimo.
To su pitanja koja može i država regulirati, iz naše pozicije to je i njezina obveza. Zašto ne upotrebljavati i posebne oznake za sve koji su voljni, recimo, u turističkom sektoru pogodovati obiteljima s više djece. To može biti i neki simboličan popust, 10 do 20 posto. Važno je spomenuti da je u Hrvatskoj više od 97 000 obitelji s troje ili više djece.
Rodiljne su naknade najistaknutija mjera i godinama je to dobra mjera, ali zaista jest nedostatna. Može se više. Zašto bi samo prva nekretnina bila oslobođena poreza i PDV-a? Što kada se u prvoj nekretnini obitelj poveća i kada se treba seliti u veći prostor? Jer vjerojatno je da će već s drugim djetetom ta prva nekretnina postati premala. Što kada dođe i treće i četvrto dijete? Stoga treba promišljati i o tome da se poreza oslobode i oni koji nove nekretnine stječu da bi riješili stambeno pitanje obitelji koja raste. To se ne radi zbog luksuza, nego iz potrebe. Primjerice, zašto se poreza ne bi oslobodile obitelji koje kupuju automobil sa sedam sjedala jer više sva djeca ne stanu u jedno vozilo? Trenutačno je za to pitanje na snazi porez na luksuz. Obitelj s četvero djece teško će govoriti o luksuzu. Ponekad je i s četvrtim djetetom najteže jer je tu izazov najveći – stambeni prostor postaje skučeniji, jedan automobil nije dovoljan.
No poznato je i da su najčešće pobačena djeca bila treća djeca. I tu valja napomenuti da je mjera roditelj odgojitelj, koja je u Zagrebu ukinuta, zaustavila abortiranje trećega djeteta. Nekoliko smo puta i Vladu poticali da se vrati na svoje predizborno obećanje, da napravi strategiju prema kojoj će sve obitelji s četvero djece u Hrvatskoj biti obitelji s roditeljem odgojiteljem, da to država potakne.
A kada spominjemo rad od kuće, možemo spomenuti ponovno primjer Mađarske koja ima izvrsne mjere. Recimo, zašto ne bismo »prepisali« mjeru prema kojoj za roditelje koji ne mogu pronaći vrtić djecu čuvaju baka i djed, ali da se njih za to na neki način i financijski kompenzira državnim sredstvima ili sredstvima jedinica lokalne samouprave? A imamo situacije da u velikim gradovima vrtići nemaju dovoljno kapaciteta. Imamo danas majke koje ne rade jer su prisiljene na to zato što se nitko ne može brinuti za djecu. A znamo da su najsretnije obitelji u kojima je majka najsretnija. Što je sa situacijama u kojima dijete za radnoga vremena treba odvesti na neki pregled? Treba uzeti dan godišnjega odmora. Svaka čast poslodavcima koji to prepoznaju pa su spremni dogovoriti se i pronaći neki kompromis oko takvih izostanaka radnika, da se propušteno vrijeme na poslu nekada kasnije nadoknadi. Ali mi nemamo pravni institut koji bi takve situacije regulirao. Što je, primjerice, s roditeljima djece iz Osnovne škole Prečko, među kojima sigurno ima i djece koja se sada možda boje ići u školu? Roditelji žele biti uz njih, ostati doma, jer je prirodno da roditelj ostane u tom vremenu s djecom. Taj roditelj će otvoriti bolovanje, ali će i za taj mjesec dobiti 70 posto plaće. Dakle, u svemu je puno prostora i mogućnosti da se država pokrene. Samo ako se želi poslati jasna poruka – da su obitelj i djeca važni.
