Politička platforma Možemo! vladajuća je stranka u Zagrebu i druga najveća opozicijska stranka u Saboru, ali i najslabije objašnjen i shvaćen politički fenomen u Hrvatskoj. Vidjelo se to i u kampanji za predsjedničke izbore u kojima se natjecala i Ivana Kekin kao kandidatkinja stranke Možemo!. Pojedini su je politički i društveni dionici opisivali kao kandidatkinju »ekstremne ljevice« odnosno »radikalne ljevice«. Uglavnom se radilo o konzervativnim dionicima koji su preuzeli retoričko oruđe lijevoliberalnih aktera koji svoje neistomišljenike često nazivaju »ekstremnom desnicom« i »radikalnom desnicom«. Takvi pojmovi imaju analitičku legitimnost, no u Hrvatskoj su ispražnjeni od sadržaja i služe kao diskvalificirajuće etikete. Upotreba takvih etiketa osobito je apsurdna na primjeru Možemo! i Ivane Kekin jer oni nisu ljevica, pa ono što bi trebalo služiti kao diskvalifikacija postaje neosnovana »pohvala«.
Liberalna stajališta dviju stranaka
Poslijedoktorandica sa Sveučilišta u Zürichu Valentina Petrović nedavno je objavila rezultate istraživanja o biračkom tijelu Možemo! i Nove ljevice, stranke koja je u političkoj simbiozi s Možemo!. U istraživačkom su uzorku prednjačile pristalice Možemo!, a manji su dio činile pristalice Nove ljevice. Istraživanje je pokazalo da birače spomenutih stranaka određuju proimigrantska stajališta i potpora pravima LGBTQ osoba. U pogledu ekonomskih pitanja većina birača Možemo! i Nove ljevice pokazuje liberalna stajališta smatrajući da državno reguliranje privatnoga poslovanja (»business«) čini više štete nego dobra i da nezaposleni ne bi trebali primati naknade od države ako aktivno ne traže zaposlenje. U pogledu klasne strukture birača najveća potpora strankama Možemo! i Nova ljevica dolazi od profesionalaca koji rade u ekonomiji znanja, a najmanja od radnika u proizvodnji.
Stranka Možemo! ima određene elemente ljevice gledano prema kriterijima odnosa prema suvremenoj povijesti i ulozi Katoličke Crkve u hrvatskom društvu. Možemo! ima pozitivan odnos prema jugoslavenskomu komunističkomu antifašizmu i uglavnom negativan odnos prema ulozi Katoličke Crkve u hrvatskom društvu, što su tipična stajališta ljevice u hrvatskom kontekstu. U pogledu društvene osnove, socijalno-kulturnih i socijalno-ekonomskih pitanja Možemo! nije lijeva (a kamoli tek radikalno lijeva stranka), nego progresivnoliberalna stranka.
Skloni kozmopolitizmu
Društvena su osnova stranke Možemo! visokoobrazovani birači koji su zaposleni u ekonomiji znanja i koncentrirani u velikim urbanim središtima, ponajprije u Zagrebu. Biračko tijelo stranke Možemo! pripada hrvatskoj verziji »nove srednje klase« koju Andreas Reckwitz definira kao »kulturno, ekonomski i politički najutjecajniju skupinu kasnomodernističkoga društva«. Pripadnici nove srednje klase su visokoobrazovani, prostorno mobilni i vode se životnim načelom uspješnoga samoostvarivanja.
Skloni su kozmopolitizmu, otvaranju države prema masovnomu dolasku imigranata te progresivnim društvenim vrijednostima. Pripadnici nove srednje klase u hrvatskom su društvu zaposleni u različitim granama ekonomije znanja, pri čemu ih velik broj radi u obrazovanju, civilnom sektoru i kulturnim institucijama.
Kao što je vidljivo iz spomenutoga istraživanja, birači stranke Možemo! nemaju osjetljivost prema prekarnoj klasi ljudi koji žive i rade u egzistencijalno nesigurnim uvjetima. Pripadnici nove srednje klase vođeni su meritokratskim načelima koji vrjednuju ljude prema obrazovnom i profesionalnom uspjehu. Ljudi iz prekarne klase najčešće nemaju sveučilišnu diplomu, rade nestalne i slabo plaćene poslove i nemaju materijalnu sigurnost. Prema meritokratskim načelima takvi su ljudi neuspješni i sami su odgovorni za svoj nepovoljan položaj. Tradicionalna ljevica smatra da država treba osigurati socijalnu zaštitu ljudima iz prekarne klase, a progresivni liberali takvu zaštitu uvjetuju njihovim naporima da sami poprave svoj položaj. Takvo što je često nemoguće, no »meritokrati« ne mare puno za ljude koji nisu u stanju izboriti se za svoj uspjeh.
Daleko od radničke klase
Progresivni su liberali udaljeni od radničke klase i najčešće zagovaraju politike koje su u suprotnosti s njihovim interesima. Radnička klasa teži snažnoj ulozi države u gospodarskoj i socijalnoj domeni, a progresivni liberali zagovaraju globalizaciju i ekonomsko otvaranje države. Stranka Možemo! ponajprije je zainteresirana za poboljšanje materijalnoga standarda visokoobrazovanih profesionalaca u pojedinim granama ekonomije znanja. Gradska vlast u Zagrebu novcem iz proračuna obilato financira ideološki bliske udruge i kulturne ustanove u kojima rade pripadnici nove srednje klase. Tako nastoje povećati novčana primanja pripadnika nove srednje klase (i birača Možemo!) koji nisu zaposleni u najprofitabilnijim granama ekonomije znanja poput informatike, financija, medicine, prava, savjetovanja i marketinga.
Daleko od katolika
Za razliku od ljevice koja teži pravednoj raspodjeli društvenoga blagostanja i socijalnoj jednakosti, progresivni liberali poput Možemo! u prvom redu teže jednakosti seksualnih i »rodnih« manjina i imigranata. Ljevičarska borba za jednaku dostupnost javnih dobara zamijenjena je progresivnoliberalnom borbom za subjektivna prava pripadnika pojedinih društvenih skupina i kulturnu raznolikost u društvu. Nazivati stranku Možemo! ljevicom (a kamoli tek radikalnom ljevicom) uvrjeda je za demokratsku ljevicu i njezinu borbu za humaniziranje kapitalističkoga sustava koja je politički bliska i katolicima. Kao progresivnoliberalna stranka koju vodi oholost meritokracije i osobnoga samoostvarivanja Možemo! nema ništa politički blisko katolicima.
