Promatrajući hrvatsko društvo i vrijednosti kojima ono sve više »naginje«, stječe se dojam da se pri medijskom, političkom, ideološkom, u konačnici, oblikovanju općega mišljenja pokušava sve što je nacionalno poistovjetiti sa svime što je isključivo, nazadno, priprosto, primitivno, pa čak i nacionalističko. Tako, primjerice, svatko tko uoči apsurd hrvatske države koja financira medij što sustavno provodi kampanju protiv nje i temelja njezine državnosti, mogao bi biti proglašen kulturno i civilizacijski nedoraslim; onomu koji podigne svoj glas protiv izgradnje Srpskoga kulturnoga centra u Petrinji u kojoj, kao i u mnogim dijelovima Lijepe Naše, rane ni nakon više od trideset godina nisu zarasle jer nisu dobile svoj epilog, moglo bi se reći da mu nedostaje (su)građanske kulture; a onaj koji se prisjeti riječi Olivera Dragojevića (Nema novaca za koje bih pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj.), može se samo gorko nasmijati apsurdu kada u zagrebačkoj Areni gospođa Živojinović na ekavici zapjeva pjesmu njemu u čast.
Nepotrebne dvojbe
U takvim okolnostima nije neobično, štoviše, očekuje se, da se uoči obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva po tiskovinama javljaju dvojbe o svrhovitosti jednoga takvoga posve passé svečanoga isticanja slobodnih interpretacija povjesničara koji su 925. označili kao godinu krunjenja prvoga hrvatskoga kralja Tomislava: Pitamo se onda: zašto nam danas treba takva proslava? Osjećamo li se od nekoga ugroženi? Imamo li nekih neprijatelja protiv kojih je uperena? Jesmo li nezadovoljni integracijama unutar kojih smo se našli, pa Europskoj Uniji i NATO-u poručujemo da smo svoji na svome? Uostalom, trebamo li kao republika veličati monarhiju, pa makar i vlastitu? I nisu li takve proslave passé, nešto što pripada uglavnom 19. ili manjem dijelu 20. st.? Nije li hrvatska nacija dovoljno izgrađena i čvrsta da joj ne trebaju novi simbolički konjanički spomenici i obljetnice iskonstruiranih ili krivo interpretiranih datuma i događaja?
Brojni tragovi proslave
Također, nije neobično, uspoređujući način na koji se slavlje toga događaja pripremalo prije stotinu godina, uočiti da pripreme za 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva teku znatno tiše od onih za 1000., da se o tome jedva čujno govori, o čemu svjedoči i kolumna Slobodana Prosperova Novaka iz listopada 2023. godine: Premda je u nas na djelu delirij obilježavanja svakovrsnih obljetnica, do danas nitko u javnome prostoru nije spomenuo da ćemo u Hrvatskoj za samo petnaest mjeseci ući u 1100. obljetnicu hrvatskoga kraljevstva i krunidbe prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Ova šutnja i zaborav u potpunom su neskladu s notornom činjenicom da je prije stotinu godina ta ista, samo tada 1000. obljetnica hrvatskoga kraljevstva obilježavana tako upečatljivo i energično da su sve do danas na desecima hrvatskih ulica i zidova, trgova i parkova, ostali brojni tragovi te proslave. Nikad do tada, pa ni poslije, nije se u hrvatskoj povijesti niti jedan datum obilježavao tako glasno i na toliko širokom području, dakle, ne samo na tlu današnje hrvatske države nego i svugdje drugdje gdje su u ono doba živjeli, a i gdje danas žive, Hrvati, što će reći u Bosni i Hercegovini, u Boki kotorskoj i u Vojvodini.
Četrnaest strofa
Najzad, nije onda ni neobično da se u jednoj takvoj, u odnosu prema nacionalnomu identitetu, prilično zahladnjeloj klimi, i na literaturu domoljubnoga karaktera gleda kao na drugorazrednu, prigodničarsku literaturu koja svoju budničarsku ulogu (kao da je to njezina jedina uloga) ima samo u vremenima kriza koje ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost zemlje. Rijetki će tako znati da pjesma koju nacija vjerojatno s najizraženijim osjećajem ponosa pjeva osobito na športskim natjecanjima nema samo četiri, već četrnaest strofa, a pitanje je bi li ju svi oni koji ju pjevaju poneseni snažnim osjećajem pripadnosti znali otpjevati (ili izgovoriti) sami, izvan svjetine, i bi li i tada znali koja je rijeka u tim stihovima potekla prva, Drava ili Sava.
Valjalo bi se uslijed toga zapitati i koje bi se stihove onih domoljubnih pjesama koje se u hrvatskoj književnosti smatraju kanonskim, a nisu budničarskoga karaktera poput Gajeve Još Horvatska ni propala, moglo danas čuti izgovorene u onoj mjeri u kojoj se izgovaraju stihovi, primjerice, Cesarićeva Slapa, Voćke poslije kiše ili onoga antologijskoga katrena iz njegovih Vagonaša: Alkohol ubija. Znamo, o znamo, / Znamo da alkohol škodi. / No rakije, rakije, rakije amo / Jer utjehe nema u vodi.
Vrijedno divljenja
U hrvatskom javnom i kulturnom prostoru gotovo je nemoguće, primjerice, čuti završne misli iz Kranjčevićeve pjesme Moj dom u kojima on, kao i u cijeloj pjesmi, progovara o svojoj zemlji ispunjen osjećajima časti i dostojanstva: Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, / Zaorit ću ko grom: / O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, / To moj je, moj je dom! Reći će se, možda, da je u Kranjčevićevo vrijeme, za razliku od današnjega vremena, u Hrvatskoj još postojalo nešto što bi bilo vrijedno divljenja i što bi u njezinim stanovnicima izazvalo osjećaj ponosa. Zaboravlja se pritom da ni Kranjčević nije živio u zlatno doba hrvatske povijesti i da je u svojoj poeziji ukazivao na sve ono i sve one koji su nagrđivali njezinu ljepotu. Tako je u poemi Mojsije služeći se starozavjetnim tekstom o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva progovorio zapravo o robovanju Hrvata tuđinskim interesima, a u pjesmi Gospodskom Kastoru o ljudima koji su spremni odreći se dostojanstva da bi stekli materijalna dobra i društveni status te o onim svojim sunarodnjacima koji su poslušno služili strancima i režimu Monarhije. Ipak, svemu tomu unatoč, za razliku od današnjega čovjeka, znao je prepoznati i istaknuti sve ono što je u njegovu domu valjano, plemenito i dobro.
Majčini skuti
Iz današnje perspektive Hrvatske kao da se treba sramiti (i u zbilji i u literaturi) – treba se navodno sramiti njezine prošlosti, njezine sadašnjosti, a u njezinu se budućnost ne treba vjerovati. Nju pojedinci doživljavaju kao Matoševu krezubu piljaricu Pepicu iz novele Kip domovine leta 188*, kao iskarikiranu, grotesknu klepetušu, ali ima i onih koji u toj Pepici opažaju prkosnu, hrabru ženu koja ne preže ni pred čim, koja se još uvijek usuđuje suočiti s neposrednom opasnošću od koje su se svi ostali skrili. Ona i danas, poput neugledne žene, suhe kao prut, iz Matoševe pjesme 1909. visi na uzničkome zidu, zidu srama, ali ima još uvijek očiju koje u njezinu skutu prepoznaju majčine skute i onih koji su spremni svoj život položiti za nju. Ona je i poput Zvonimirove lađe iz istoimene Nazorove pjesme i nasukana i postojana, čvrsta, ustrajna, nepokolebljiva: Još je tu. Na tvrdoj sȉki / Jošte leži nasukana. / Osamstoto minu ljeto, / Što je mlate sa svih strana, // Što je lome i drmaju / Burni vali i oluje. / Slomila se, prignula se: / Na p’jesku je – al’ još tu je! Ona je vrijednost koju treba čuvati od niskosti i mržnje, kako je onima što nakon njega ostaju naložio Vlado Gotovac.
Tomislavova Hrvatska
Jednoga od takvih čuvara opjevao je i Vladimir Nazor u svojoj zbirci pjesama Hrvatski kraljevi ne znajući da će se stotinjak godina nakon njezina nastanka dovoditi u pitanje opravdanost obilježavanja povijesnoga događaja u čijem je stvaranju sudjelovao onaj kojega je Nazor opjevao – kralj Tomislav: Za ime što me pitaš, varvarine? / Čuvar sam vjerni ognjišta otaca, / Lav stražar rodne rijeke i doline. // Susjede, dom si na svojemu gradi, / Zovi me zid mjedeni, plot krvavi; / Prohtjel’ se tebi jednom natrag, znadi: // Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi. Kamo sreće da se Nazorova pjesma Tomislav svečano istakne povodom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, da se njezini stihovi zadrže u pameti onih koji će ju tada čuti ili pročitati i da u njima prepoznaju sve ono što je Hrvatska značila Tomislavu, što je Tomislav značio Hrvatskoj i, u konačnici, sve ono što i Tomislav i Hrvatska znače čovjeku danas.
