»Anđeli znaju sve o nama«, slažu se meštri estrade i reiki majstori. No ne i crkveni naučitelji. Sveti Toma Akvinski u Sumi je teologije naoko iz rukava istresao tri stvari koje anđeli ne poznaju. Ipak, svaki od Tominih argumenata ima biblijski temelj. Da anđeli ne poznaju budućnost, nagoviješta Izaija uvidom da samo Bog otkriva »što će se poslije zbiti«. A dok se Danielovi i Zaharijini sugovornici pitaju o budućnosti, i Krist upozorava da »o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski«. Da anđeli ne poznaju skrivene misli, pokazuje Jeremija objavom da samo Bog »istražuje srca«. I Pavao svjedoči da nitko ne zna što je u čovjeku »osim duha čovječjega u njemu«, kao što i čisti i nečisti dusi ištu objašnjenja ljudskih postupaka. A makar se pozivaju na svoje znanje, nad otajstvo spasenja ipak se u zapitanosti »žude nadviti«. Nije stoga iznenađenje da za prvim očitovanjem Jaganjca na Jordanu slijedi zlodušno ispitivanje.
Već iz prepredenosti kojom započinje prvi zemaljski razgovor anđela s Isusom može se zaključiti da nije riječ o anđelu svjetla: »Ako si Sin Božji…« Propituje li Sotona Kristovo božanstvo ili ljudskost, čini li to prestrašeno ili pakosno, pitanja su o kojima i dalje nagađaju egzegeti. No jedan je renesansni slikar davno na njih precizno odgovorio. Koliko je Juan de Flandes bio siguran u svoje viđenje Kristove kušnje u pustinji, očituje činjenica da je svečanu jezu istoimenoga ulja na dasci dočarao izravnim nanosima boje, bez crtežne osnove. Ali flamanski slikar na dvoru španjolske kraljice nije imao ni demonoloških dvojbi: zloduh, parodijski prerušen u konventualca, Krista nutka da od kamena načini isposničku hranu, ironizirajući tako i svemoć i smjernost. Ako mu namjere ne odaju kozji rogovi i žablji kraci, svakako ih odaje neprirodni pokret kojim nateže krunicu: no unezvijereni pogled nagoviješta da je već nadmudren.
Nadmudrivanja oko Elene Duglioli Dall’Olio užarila su se do unezvijerenosti još za njezina života: Je li bila kći bolonjskoga aristokrata ili turskoga sultana? Je li njezina uloga savjetnice renesansnih papa Julija II. i Lava X. bila posljedicom duhovnoga dara viđenja ili društveno-političkih veza? Je li »čudo« njezina udovičkoga dojenja bilo nadnaravnom potvrdom posvemašnjega djevičanstva ili tek naravnim dokazom redovitoga bračnoga života? Sve i da je smrt 1520. – godinu nakon Ivana od Flandrije – nije spriječila da odgovori na ta pitanja, talijanska bi blaženica malo za njih hajala. Već je sa 15 godina čežnju za habitom klarisa podvrgnula volji roditelja koji su joj namijenili udaju, ali je muža ipak pridobila za 30 godina celibata. Pita li se zloduhe, dopalo ju je najgore od obaju staleža: samoća bez pustinje. No anđeli znaju što je kušala: zajedništvo u slobodi da se »ražari i razjača od božanske ljubavi«.
