Premijera i druga izvedba prve varaždinske opere »Povratak izgubljenoga sina« skladatelja Anđelka Igreca 8. i 9. veljače pokazala je da se i bez dostatnih ekonomskih resursa entuzijazmom mogu stvarati velika djela
VARAŽDIN • Dupkom puno Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu dva je dana zaredom postalo pozornicom prve hrvatske opere nadahnute Isusovom prispodobom o izgubljenom sinu i dobrom ocu iz Lukina evanđelja. Ta je priča o nezahvalnosti, grijehu i opraštanju bila vrelom nadahnuća brojnim umjetnicima. Uz slavnu Gundulićevu poemu »Suze sina razmetnoga« (1622.) hrvatska je kultura sada obogaćena prvim scensko-glazbenim djelom nadahnutim tom parabolom. Opera je izvedena u koprodukciji varaždinskoga katedralnoga zbora »Chorus angelicus« i HNK-a u Varaždinu, režirao ju je japanski redatelj Taro Morikawa, nastupili su Varaždinski komorni orkestar i »Chorus angelicus«, a u solističkim su ulogama zablistali Berislav Puškarić kao otac, Mislav Lucić kao mlađi sin, Matija Meić kao stariji sin, Tia Pikija kao Mara, Emilia Rukacina kao Naomi i Martina Menegoni kao Rada, a vrijedne su uloge ostvarili i Benjamin Šuran, Jurica Jurasić Kapun te Luka i Šimun Šopar. Libreto potpisuje akademik Miro Gavran, a za operu ga je doradio Branko Ružić.
»Kad se male ruke slože«
Povijest toga umjetničkoga projekta skladatelj Igrec opisao je kao tipičan pionirski projekt, nalik na mnoge u povijesti. »Tako su se nekada otvarala kazališta… tako da je netko bio pomalo lud«, šaljivo je rekao autor opere, referirajući se na činjenicu da nije bilo velike operne kuće koja bi htjela postaviti djelo, a u Varaždinu je za postavljanje opere manjkalo svake vrste resursa. Nečega je ipak bilo u izobilju – dobre volje, ljubavi prema glazbi, entuzijazma i zajedništva. Sve je počelo prije deset godina kada je akademik Miro Gavran napisao libreto. Prije pet godina, baš tijekom pandemijske karantene, autor je započeo skladbu i za godinu ju je dana dovršio.
Berislav Puškarić,
bas, u ulozi oca
Kako nije uspio naći veću opernu kuću koja bi uprizorila njegovu skladbu, odlučio ju je izvesti u Varaždinu s katedralnim zborom koji vodi, u koncertnom obliku, bez glume. Međutim, zapuhao je pozitivan vjetar i opera je ipak ugledala svjetla pozornice. »Bilo je puno truda, puno zajedništva – na pozornici, na probama i u glazbi, i to u logističkom smislu. ‘Kad se male ruke slože’ – ovaj je projekt tako zaživio. Svatko je donio neki dar na oltar i zahvalnica je ovako ispala«, prokomentirao je mo. Igrec nakon druge izvedbe.
»Odlučili smo izvesti djelo kao koncert, bez glume, što inače radimo. Tada je došao redatelj Morikawa, u čijim je projektima u Hrvatskoj zbor već sudjelovao, i tada je pala odluka da se djelo napravi poluscenski, na pozornici. Dogovorili smo se da barem jedan broj naučimo napamet. Kada je redatelj došao na prvu probu, vidio je da zbor zna glazbu napamet. Tada smo odlučili izvesti pravu operu.« Od ključne je važnosti što je Senka Bulić, intendantica varaždinskoga HNK-a, poduprla projekt i osigurala pozornicu, propagandu i tehničare«, rekao je Igrec.
Solisti s raznih strana Hrvatske
Zanimljivo, u operi su zapjevali solisti sa svih strana Hrvatske – od Slavonije i Međimurja do Istre i Dalmacije – a neki od njih trenutačno pjevaju u inozemnim opernim kućama. »Jako je važno naglasiti da su solisti otpjevali velike role. Oni su najveći sponzori ove opere, bili su spremni za simboličan honorar poduprijeti ovaj projekt. Pomislio sam: ‘Gospodine, blagoslovi ih… Neka to mladima bude poticaj u karijeri’«, rekao je Igrec.
Oda opraštanju, preobražaju, prijateljstvu, vjeri i obitelji
Opera »Povratak razmetnoga sina« građena je na snažnim kontrastima; ozbiljna, dramatična uvertira prelijeva se u radostan prizor seoske žetve, a dijabolične scene u javnoj kući i groteskni zbor svinja, čiji se glasovi pričinjaju mlađemu sinu, dočaravaju nemir. Nakon dinamične glazbe koja donosi povratak sina koji se ponovno nađe u očevu zagrljaju, slijedi možda najzanimljivija scena – duet starijega sina i njegove supruge Rade. Uz bludnicu Naomi, libretist Gavran stvorio je dva ženska pozitivna lika: Maru, seosku djevojku potajno zaljubljenu u mlađega sina, i Radu, suprugu njegova starijega brata. One su prijateljice i primjer ženskoga savezništva. U neočekivanu obratu Rada pomaže mužu na putu opraštanja. Osim biblijske poruke o Božjoj neiscrpnoj ljubavi i praštanju, ova obrada prispodobe donosi nove naglaske – slavi prijateljstvo, romantičnu ljubav i brak te snažno poručuje da svatko u sebi treba otkriti i sina i brata i oca iz priče. Libretist Gavran smjestio je radnju u Slavoniju krajem 19. stoljeća, a kostimi posjetitelja javne kuće čine velik vremenski skok, podsjećajući na »lude šezdesete«. Skladatelj je vješto kombinirao elemente folklora, jazza, neoimpresionizma i suvremene glazbe, s mnogo modulacija i uporabe udaraljki, tako da opera na začudan način spaja prošlost, sadašnjost i budućnost.
»Priča je univerzalna, arhetipska. Bog je uvijek taj koji nas čeka. Žao mu je ako zagrizemo u jabuku s drveta. Jabuka u operi nosi simboliku zla. Ljubav ipak pobjeđuje, oprost pobjeđuje. Uvjeren sam da to jest tako, da je to poruka za sve. Svi mi imamo u sebi i razmetnoga sina i oca«, rekao je Berislav Puškarić, prvak opere Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, koji je tumačio ulogu oca. »Muškarac treba slušati ženu i njezinu intuiciju. To se čulo u duetu starijega sina i njegove supruge. To je savršen spoj: muškarac i žena nadopunjuju jedno drugo i čine cjelinu«, pojasnio je dodatne poruke djela.
Nada u nove izvedbe
Samo od sebe nametnulo se pitanje hoće li biti još izvedaba s obzirom na veličinu djela i interes publike. »Ne bismo mogli to ovdje ponoviti, u Varaždinu, ali nadamo se da će netko biti zainteresiran i da će reći: ‘Dajte, dođite.’ Nadamo se«, rekao je maestro Igrec.
