Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u teškom vremenu krvavih sukoba, bezbožnih ideologija, rasne, nacionalne, ideološke mržnje djelovao je rasvijetljenom savješću vjernika kojem je Božja volja vrhovna norma savjesti.
Nečija moralna kvaliteta očituje se u kvaliteti njegove savjesti. Čovjek je moralno takav kakvu ima savjest. Savjest treba biti budna i ispravna, rasvijetljena objektivnim načelima, da prosudi što je dobro, a što je zlo, što je u skladu s Božjom voljom i s dostojanstvom ljudske osobe, a što je protivno Božjoj volji i Božjoj viziji čovjekova dostojanstva.
Samo čovjek koji zaista živi i djeluje u skladu s Božjim zapovijedima svuda i uvijek može reći: »Savjest mi je čista.«
Kad su se dolaskom komunističke vlasti počele širiti optužbe i klevete protiv nadbiskupa Stepinca, on je 17. prosinca 1945. uputio posebnu poruku svećenicima o čistoći svoje savjesti. U poruci kaže: »Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno uperene u nas, možemo u cijelosti kazati: Nemamo si što predbacivati. Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedan sudac svih naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred Svetom Stolicom, koja će jednom na temelju izvornih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države koji mirno i trijezno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred hrvatskim narodom, kojem krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke!«
Tako svečano ispovijedati čistoću i mir svoje savjesti pred cijelim svijetom mogu samo sveci koji kroz cijeli život žive po Božjem zakonu ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 82-85.
