Kako je uobičajeno da se pojedini naši zakoni, neovisno o tome jesu li dobri ili loši, ne primjenjuju dosljedno u praksi, to je neke vrste bojkotiranje u širem smislu. Slično se može dogoditi i s bojkotom platforme »Halo, inspektore« koja je pozvala građanstvo na bojkotiranje trgovačkih lanaca, benzinskih crpki, banaka, kafića, restorana, ljekarna i slično. Posebno su izdvojene velike trgovine Konzum, Plodine, Studenac, Lidl, Kaufland i Spar, moglo bi se reći prema načelu »svaki tjedan – trgovac jedan«. Ako bismo htjeli ironizirati, trebalo bi podsjetiti da se zaobišlo pozvati na bojkot zubara, privatnih liječnika i odvjetnika jer su sve njihove usluge također skupe za građanstvo koje živi od mjesečnih plaća i mirovina, koje ne prate stope inflacije.
Postavlja se pitanje u čemu je pogrješka u ovom sveopćem pozivanju na bojkot. Odgovor ne ćemo tražiti u podrijetlu riječi »bojkot« (Boycott – veleposjednik, izrabljivač irskih seljaka zakupnika), nego u stvarnom uzroku nezadovoljstva građanstva padom standarda zbog visokih cijena, posebno bitnih prehrambenih proizvoda. S pogledom u prošlost sadašnji bojkot i prosvjedi protiv visokih cijena mogu se prisličiti pokretu ludita. Taj je pokret nastao početkom industrijske revolucije, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, kada su radnici i seljaci ostajali bez posla zbog uvođenja novih tehnologija i strojeva.
Krivili su za to strojeve umjesto nepravedne društvene odnose. Tada je radnik prezimenom Ludd razbio jedan tkalački stroj smatrajući da je stroj kriv za njegov teški socijalni položaj. Kako se pokret razmahao i dobio ime ludizam, donesen je čak i poseban zakon protiv ludita. Tek postupnim razvitkom demokracije radništvo je shvatilo da uzrok njihovim nedaćama nisu strojevi ni tehnološki napredak, nego nepravedni socijalni odnosi.
To će se dogoditi i sa sadašnjim bojkotom. Nezadovoljstvo građanstva pogrješno je usmjereno samo protiv trgovaca i drugih davatelja usluga bez propitivanja stvarnih uzroka prekomjernoga rasta cijena i utvrđivanja pravih krivaca. Organizatori bojkota iskorištavaju opće nezadovoljstvo skupoćom i stvaraju lažan privid da će bojkot ispraviti nepravde i riješiti probleme inflacije.
Ne može se bojkotirati na dulje vrijeme. Može se kupiti jedan kruh ili tri kruha, ali svaki kruh postaje treći dan star. Siromah ne će kupiti jedno pivo, a bogatiji će umjesto dviju kašeta piva kupiti jednu. Kafiće većina ne će uopće bojkotirati jer uvijek će biti za jednu kavu. Ljekarne se ne mogu bojkotirati jer ako nekoga boli zub, tražit će odmah aspirin ili potražiti zubara. Benzinske će crpke i dalje prodavati svoja goriva jer većina nas mora se voziti na posao ili vožnjom robe zarađivati. Zato uvjeravanje građana da će bojkotom pokazati da se njihov glas mora čuti sliči navijanju na nogometnoj utakmici za momčad koja u zadnjim minutama gubi sa 6 : 0.
S druge strane tobože suprotstavljenoga tabora bojkotirani, ako bojkot duže traje, dolaze u situaciju da ne mogu podmirivati svoje troškove poslovanja, mogli bi razmišljati o smanjivanju plaća svojih zaposlenika, pa čak i otpuštati (tehnološki viškovi). Ne će to spriječiti nikakvi kolektivni ugovori ni eventualni protesti sindikata. Dakle bit će kažnjeni radnici bojkotiranih te će na kraju nastati stanje »bojkot protiv bojkota« ili prevedeno »sami protiv sebe«.
Gdje treba tražiti uzroke i identificirati krivce? Prije svega Hrvatska je preorganizirana. O tom je problemu pisano u ovoj rubrici prije desetak godina. U današnjoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo »što manje stanovnika, to više činovnika«. Naravno da takvi odnosi »olovke« i materijalne proizvodnje postaju golem teret za državni proračun i lokalne proračune. Ako se tomu pridodaju brojne povlastice, koje nisu rezultat posebnih zasluga ni rada, život prosječnih građana mora postajati sve skuplji. Država svojim propisima pokušava gasiti pojedine pojave socijalnoga nezadovoljstva ili pred izbore kupuje naklonost pojedinih socijalnih skupina. Bez obzira na njegove izvore, novac se troši nenamjenski. Nakon izbora predlažu se novi nameti porezima i doprinosima.
Dodvoravanja osiromašenim građanima ne rješavaju probleme, ali povećavaju materijalne izdatke. Nedostatak vlastite proizvodnje hrane, kao posljedica nepoštenoga odnosa prema poljoprivredi i seljaštvu, došao je na naplatu. Država koja je glavni krivac za takvo stanje pokušava zamagliti svoju odgovornost poopćavanjem odgovornosti na sve, a to znači: kada su svi odgovorni, nitko nije odgovoran.
