Moja mi ženica Jelica često zna reći (meni na čast) da sam »isti kao onaj gospon Samovojska za kojeg je čula da mu je TV ekran isključivo zelene boje«, od gledanja nogometa. To ipak nije puna istina jer naš je ponekad i plav, i crven. Ne od politike, već od »Potjere«, u kojoj se sve plavi dok crveni lovci ne pohvataju natjecatelje. I, upravo zbog tog plavo-crvenoga kviza, događalo se često da odgledamo i ponešto kadrova emisije koja mu prethodi, a nosi tako lijep domaći naziv »Kod nas doma«… Odgledali bismo to nekako, uz redovito Jeličino škrgutanje: »Vidi, opet neki lijevi gosti! I ljevičari i baš ‘lijevi’!«; »Evo ga, dovukli bradonju u suknji…«; »A ove babe… Ti bi ih se splašio da ih sretneš nasamo!«; »Evo, opet su i ‘kod nas doma’ neke ‘dugine’ udruge!«; »Opet i opet gosti s najbližeg nam Istoka!«; »Uvrnuti, izvrnuti, pobačajci, ćelavi čupavci, transpjesnici… To nek’ je kod njih, a ne kod nas doma! Sama alternativa, samo da su ‘drugačiji’, dovucimo sve različitosti, osim običnog bračnog para s nekoliko dječice, osim mladih iz kojeg crkvenog zbora!«… Sve smo to nekako trpjeli, Jelica program ja i nju pride, dok se u emisiji najdržavnije televizije nije pojavila nama dobro znana, već ocvala »pevaljka« bre… baš četnicima, u doba ratnih stradanja! Od tog sam dana morao pomno tempirati trenutak početka kviza, ali u staračkom strahu da ga ne propustim ja sam i opet počeo zaboravljati ženinu naredbu…
I onda se dogodilo to: njihov nasmiješeni jednoumni psiholog emisije pozvao je sebi iste da »umno i stručno«, uz pomoć umjetne (i vlastite iste) inteligencije izrugaju i oblate Thompsona, a zapravo »tupave« srebrne rukometaše koji su, »bez ukusa i pameti«, poželjeli slušati njegove domoljubne pjesme. Toga dana kod nas doma ne samo da se nije gledalo njihovo »Kod nas doma«, već ni »Potjera«, jer je moja Jelica sve dokraja dana televizor isključila, točnije iskopčala iz zida i sva sreća da nije znala kako se skida s nosača, jer bi već telka iza šupe pravila društvo bačenomu grijaču bojlera. Otad, više se ni kadra toga »doma« ne gleda kod nas doma (ušla emisija u rang one nedjeljne u 2, koju nismo uključili bar 20 godina). Malo mi žao zbog simpatične kuharice iz emisije, ali… ne bih riskirao da ostanem bez ručka moje Jelice. Koja, evo i sad još govori o tom televizijskom škandalu, baš na Stepinčevo, i u trenutcima kad se odvažujem s nogometa prebaciti na vijesti, da vidim što će o tome reći i prikazati. I vidio sam. Točno u 45. minuti dnevnika, u 19.45 – nakon svih izvanrednih vijesti o blagostanju bojkotne nacije, o eurokratskoj i trumpovskoj politici, o lažnim i važnim školskim bombama, o mjerenju tlaka i šećera vojnicima – naš je Blaženik dobio možda i cijelu minutu i pol, uz dvije-tri izjave dva-tri hodočasnika i političara te prepričanu misao propovjednika. Sve pozorno da se ne bi čuo biskup koji je govorio o rukometašima i pjevačima, o narodu i Hrvatima. O tisućama onih kakvi su, zapravo, kod nas Hrvata doma!
