»Kao i svaki proizvod ljudske kreativnosti, umjetna se inteligencija može podvrgnuti pozitivnim i negativnim ciljevima. Kada se rabi na načine koji poštuju ljudsko dostojanstvo i promiču blagostanje pojedinaca i zajednica, može pozitivno pridonijeti ljudskomu pozivu. Ipak, kao nad svim područjima gdje su ljudi pozvani odlučivati, i tu se nadvija sjena zla.« Premda navedena moralna ocjena umjetne inteligencije iz nedavno objavljena dokumenta Dikasterija za nauk vjere i Dikasterija za kulturu i obrazovanje »Antiqua et nova« odiše oprezom, svatko tko se susreo s fenomenom umjetne inteligencije pred tom će se ocjenom s pravom zapitati je li taj oprez doista dovoljan.
Može li se fenomen koji je na zasad neusporediv način uzdrmao sve sustave – od globalne ekologije preko europskoga tržišta rada pa sve do načina na koji sa svojim vjernicima komuniciraju njihove mjesne Crkve – s etičkoga gledišta promatrati tek kao jedno u nizu neutralnih sredstava? Više pogleda na to složeno pitanje ponudio nam je dr. Odilon-Gbènoukpo Singbo, docent na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i stručnjak za bioetiku.
»Dogodit će se – kao što se već vidi – porast stvaranja umjetnih želja, a gubitak autentičnih odnosa, odnosno porast otuđenja. A tko se otuđuje od konkretnoga čovjeka pokraj sebe, već se davno otuđio od Boga i od sebe samoga«, rekao je dr. Odilon-Gbènoukpo SingboAžurno, ali i nedovoljno jasno
Sugovornik na početku ističe ažurnost Crkve u suočavanju s eksponencijalnim razvojem suvremenih tehnologija. »U Vatikanu je već bilo više konferencija na temu tehnologije općenito, a umjetne inteligencije posebno. To je velik napredak u načinu na koji Crkva ponekad prati dinamiku napretka. U kontekst općega promatranja te dinamike treba staviti i novi dokument dikasterijâ, s općim i nedovoljno jasno definiranim smjernicama, osim u dijelu pokušaja postavljanja razlikovnih crta između ljudske i umjetne inteligencije«, ocjenjuje dr. Singbo, dodajući da se nedostatak dokumenta očituje i u ocjeni načina rada umjetne inteligencije, koji u potpunosti ne umiju objasniti ni njezini tvorci. »Umjetna inteligencija ima pristup svemu postojećemu i dostupnomu na raznim platformama, i to bolji pristup od svih kreatora i korisnika. Prema tome, i dostupne lažne informacije i vijesti za nju su dobrodošle za davanje odgovora na postavljena, a možda čak i na nepostavljena pitanja«, napominje dr. Singbo.
Inteligencija bez svijesti i odgovornosti
Upravo je stoga riječ o kontekstu etičke nejasnoće. »Takva je nejasnoća razumljiva ako uzmemo u obzir da se radi o strogo tehničkoj, a ne ljudskoj zbilji. Naime, i pokvaren čovjek nosi određenu etičku svijest kojom može ponekad ublažiti svoja stajališta u odnosu prema drugima. UI nema takvu svijest ni odgovornost. Crkva nikada nije promatrala tehnologiju kao besprijekornu tvorevinu, nego kao pomoćni alat za razvoj društva. No i za nju je samu uvijek opasno da se previše optimistički postavlja prema tomu razvoju.«
Oprez je osobito važno zadržati i zbog podrijetla umjetne inteligencije, dodaje sugovornik. »Umjetna se inteligencija rodila iz privatnoga sektora. Ona je stoga najprije stvar ‘privatnih’ interesa koji ne mare za etičku dimenziju. Kada su privatni interesi u pitanju, čovjek je spreman rabiti tehnologiju za postizanje svojih ciljeva. Drugi čovjek nema svrhu po sebi, nego postaje sredstvo po kojem se može gaziti.«
Gubitak osobne povijesti
Opasnosti od utilitarnoga gaženja nisu izloženi samo osobni podatci koje korisnici interneta i nesvjesno ustupaju »struganju« umjetne inteligencije. »Doveli smo se do toga da nam je lakše puno toga pohraniti i čuvati na mreži nego se koristiti klasičnim metodama čuvanja na nekom disku – premda ni to nije 100 posto sigurno. Proizvodimo mnogo sadržaja koje smatramo bitnima za svoj život, a oni to u biti nisu. Zasigurno je najopasnija dimenzija svega naša sakralizacija tehnologija kojom (ne)svjesno stavljamo pouzdanje u nju. U tom smislu pretjerano oslanjanje na tehnologiju – a posebno na UI – definitivno donosi mnogo opasnosti, počevši od gubitka kreativnosti i načina oblikovanja naše kolektivne memorije i povijesti gotovo sve do gubitka ‘osobne povijesti’ koju bismo negdje pohranili, a zatim izgubili, čak i do nestanka autentičnoga odnosa prema Bogu i pokušaja artificijalizacije naših odnosa. Dogodit će se – kao što se već vidi – porast stvaranja umjetnih želja, a gubitak autentičnih odnosa, odnosno porast otuđenja. A tko se otuđuje od konkretnoga čovjeka pokraj sebe, već se davno otuđio od Boga i od sebe samoga«, primjećuje dr. Singbo.
Od pristranosti do ružnoće
Problem otuđenja produbljuje se i pristranošću umjetne inteligencije, koja se u javnosti često pravda pristranošću postojećih internetskih sadržaja kojima se UI »hrani«. »Naravno da je takav izgovor neprihvatljiv. Naime, želimo li istinski i cjelovit razvoj društva, moramo uspostaviti sustave koji će najprije poštovati dostojanstvo svakoga čovjeka, a ne samo određenih ili izabranih slojeva društva. Bez toga se svaka objektivna istina može izopačiti ili izobličiti. Možemo se suočiti s naizgled lijepim pojmovima i riječima, ali sadržaj poručuje nešto što je potpuno izokrenuto ili stavljeno u službu interesa određene skupine«, objašnjava sugovornik.
Ipak »UI napoj« koji preplavljuje internet često se ne može pohvaliti ni ljepotom. »Dovoljno je prošetati se našim gradovima da bismo vidjeli koliko ima virtualnoga, odnosno digitalnoga zagađenja. Uostalom, krenemo li od sadržaja koji se nude na raznim ekranima, lako je vidjeti njihove posljedice za djecu, ali i za odrasle. Mnoge slike koje se odašilju uz pomoć UI-ja mogu biti zanimljive, ali sigurno nemaju duha niti pozivaju na interiorizaciju.«
Virtualno zagađenje, stvarno onečišćenje
Pitanje duhovne ekologije ima i opipljivo naličje u obliku ekološkoga tereta umjetne inteligencije, čiji se ugljični otisak procjenjuje na 102,6 megatona godišnje, bez većih zaprjeka daljnjemu rastu. Koliko je s toga gledišta uopće opravdano povjerenje Crkve u razvoj održivosti umjetne inteligencije – pogotovo u kontinuitetu s »ekološkim naukom« pape Franje?
»Teško je njegovati uvjerenje da nam umjetna inteligencija može donijeti samo dobro videći njezine druge, razorne strane. Teško je i dopustiti neki neobuzdan rast UI-ja ako želimo opstati kao vrsta. No teško je i očekivati da jedan dokument riješi sve probleme. Ovaj nam dokument može biti temelj da detaljnije raščlanjujemo pozitivne i negativne strane UI-ja, osobito kada je u pitanju ekologija«, smatra dr. Singbo.
Banaliziranje truda i kreativnosti
Ta se ocjena ne bi mogla primijeniti na pitanje intelektualnoga vlasništva, koje se u dikasterijskoj noti i ne spominje premda je većina tekstualnih, likovnih i glazbenih »proizvoda« umjetne inteligencije plod izravnoga kršenja autorskih prava.
»Ne postoji ni jedan trenutak kada bi bila etički prihvatljiva upotreba alata za krađu tuđega rada. Nažalost, danas se naveliko banalizira ljudski trud i kreativnost pod cijenu dostupnosti svima. Čak je najavljena transhumanistička superinteligencija koja bi bila prostor pohranjivanja svekolikoga ljudskoga znanja i dostignuća kojemu svatko može pristupiti kako želi i kada želi te iskoristiti što mu treba. Tako se trud pojedinaca zanemaruje, a kreativnost obeshrabruje i guši. Upadamo u logiku i mentalitet osrednjosti, u kojoj tehnologija unazađuje ne samo naše znanje i znanstvenu znatiželju, nego i našu ljudskost.«
Stoga je važno da UI ostane alat u službi čovjeka, a ne velika zamjena čovjeka i njegove inteligencije, smatra dr. Singbo. »Svaka idolatrija tehnologije uvijek vodi dehumanizaciji čovjeka«, zaključuje.
Ima li umjetnoj inteligenciji mjesta u propovijedi?
