U današnje vrijeme postoji tendencija da se različiti događaji olako nazivaju prijelomnima. No govor američkoga potpredsjednika Jamesa Davida Vancea na nedavnoj Konferenciji o sigurnosti u Münchenu doista jest prijeloman događaj u smislu promjene vladajuće političke paradigme. Kako ističe njemački sociolog Andreas Reckwitz, politička paradigma fenomen je koji nadilazi političke stranke i vlade. Ona je obuhvatan način političkoga mišljenja i vladanja koji može imati različite stranačke varijante.
Političke paradigme nastaju u određenom kriznom kontekstu te razvijaju vlastite odgovore na društvene probleme za koje mobiliziraju potporu i koje pretvaraju u praktičnu politiku. Kada se politička paradigma uspije nametnuti kao prevladavajući okvir razumijevanja i rješavanja društvenih problema, postaje nesporna i dominantna.
Paradigma otvarajućega liberalizma
Politička paradigma nudi odgovore na tri skupa društvenih problema: socioekonomske, sociokulturne i probleme demokratske prakse. U zapadnom svijetu već 40-ak godina dominira struktura političkoga mišljenja i djelovanja koju Reckwitz naziva paradigma otvarajućega liberalizma. To je paradigma koja se zasniva na otvaranju i dereguliranju reda u najširem smislu.
Kao odgovore na socioekonomske probleme nudi globalizaciju ekonomije, smanjenje državne regulacije nad tržištem i masovne migracije. U sociokulturnom području nudi širenje subjektivnih prava pojedinca, kulturnu raznolikost društva i zaštitu diskriminiranih društvenih skupina. Među diskriminirane društvene skupine nikad se ne ubrajaju kršćani kojima je vladajuća paradigma dodijelila status diskriminatora. U pitanjima demokratske prakse nudi se smanjenje političkoga utjecaja nacionalnoga biračkoga tijela i premještanje političke moći u ruke ekspertnih tijela i nadnacionalnih organizacija.
Vladajuća paradigma otvarajućega liberalizma ima različite stranačke varijante: demokršćane, liberale, socijaldemokrate, zelene. Vladajuća paradigma nudi i stvara svijet koji je ekonomski globaliziran i nesputan državnim granicama i regulacijama. To je svijet koji je kozmopolitski, individualiziran i višekulturan. Vladajuća paradigma već je 15-ak godina načeta ozbiljnom krizom, ali svako osporavanje i zahtjeve za promjenom diskvalificira kao »populizam«, »nacionalizam« i »desni radikalizam/ekstremizam«. No politička je paradigma smjenjiva i zamjenjiva, što najbolje pokazuje govor J. D. Vancea koji je snažno najavio promjenu postojeće paradigme.
Poništavanje biračke volje
Američki potpredsjednik svoju je kritiku vladajuće paradigme započeo upozoravanjem na odmicanje Europe od svojih temeljnih vrijednosti, što je opisao kao prijetnju koja dolazi iznutra, od same Europe. Vance je istaknuo primjer bivšega francuskoga povjerenika u Europskoj komisiji koji je nedavno rekao da su poništili rezultate prvoga kruga predsjedničkih izbora u Rumunjskoj i najavio da će isto biti napravljeno i nakon njemačkih izbora ako bude potrebno. Sve navodno s ciljem zaštite demokracije, a ustvari vođeno antidemokratskim liberalizmom kao sastavnicom vladajuće paradigme. Vance se s pravom zapitao je li poništavanje biračke volje zbog pobjede nepoćudnoga kandidata i najava novoga poništavanja izbora obrana demokracije. Ili je to slično ponašanju Sovjeta koji su »cenzurirali disidente, zatvarali crkve, poništavali izbore«, a koji su »hvala Bogu izgubili hladni rat«.
Vance se u govoru osvrnuo i na slučaj Adama Smith-Connora, prvoga čovjeka koji je u Velikoj Britaniji osuđen za »zločin savjesti« u vezi s pobačajem. Prvostupanjski je sud 2024. osudio Smith-Connora na uvjetnu kaznu i naložio mu plaćanje 9000 funta sudskih troškova jer se molio u sebi u blizini klinike za pobačaj u Bournemouthu. Smith-Connor molio se zbog odluke da plati pobačaj svojega nerođenoga sina prije 22 godine te za sve žene i muškarce koji su se toga dana suočavali s teškom odlukom o pobačaju. No lokalna je vlast u blizini klinike za pobačaj uvela »tampon-zonu« u kojoj je zabranjeno svako iskazivanje slaganja ili neslaganja s pobačajem. Slučaj Smith-Connora primjer je kako se vladajuća paradigma odnosi prema slobodi savjesti kada se kosi s osobnim izborom kao dominantnom društvenom vrijednošću.
Reakcije nakon govora
Vance se osvrnuo i na isključivanja »populističkih« stranaka iz političkih rasprava i vlasti. Rekao je da se ne moramo slagati sa svime i svačim što narod kaže, »ali kao obnašatelji vlasti moramo barem sudjelovati u dijalogu s političkim čelnicima koji predstavljaju važan dio biračkoga tijela«. Isključivanje »populističkih« stranaka usporedio je sa starim ukorijenjenim interesima koji se kriju iza izvorno sovjetskih pojmova dezinformacije i misinformacije, »a kojima se jednostavno ne sviđa ideja da netko s drugačijim stajalištem može izraziti drugačije mišljenje, ili, ne daj Bože, glasovati za drugačiju opciju; ili još gore, pobijediti na izborima«. Govoreći o pitanju sigurnosti, Vance je iskazao duboko uvjerenje da »nema sigurnosti ako se bojiš glasova, mišljenjâ i savjesti koja vodi tvoj vlastiti narod«.
Vance je istaknuo masovne migracije kao goruće pitanje zapadnih nacija. Rekao je da ni jedan birač u Europi nije glasovao za otvaranje državnih granica milijunima neprovjerenih useljenika. Podsjetio je da diljem Europe sve više birača glasuje za političke vođe koji obećavaju kontrolu migracija. Istaknuo je da građani zapadnih nacija ne vide sebe kao »obrazovane životinje ili zamjenjive kotačiće globalne ekonomije« i ne žele da ih zavaravaju ili ignoriraju njihovi politički čelnici.
Vance je rekao da »demokracija počiva na svetom načelu da je glas naroda važan«. Govor je zaključio pozivajući se na papu Ivana Pavla II. koji je rekao da se ne treba bojati naroda čak i kada se ne slaže sa svojim vodstvom. Reakcije nakon govora Vancea pokazuju da se vladajuća paradigma boji novih i bitno drukčijih odgovora na probleme ekonomije, društva i demokracije.
