Kozmos je savršeno ugođen, matematički ustrojen i lijep organizam, a idealan grad država kozmos je u malom, glavna je misao utopijskoga dijaloškoga romana »Grad Sunca«. Riječ je o sintezi antičkih nacrta najbolje moguće države i kršćanske europske renesanse. Roman talijanskoga dominikanca Tommasa Campanelle dijeli mnogo zajedničkoga s »Utopijom« Tome Morea, Baconovom »Novom Atlantidom« i Petrićevim »Sretnim gradom«, ali ima i svoje posebnosti, među kojima se ističe astrologija. Priča donosi razgovor u kojem neimenovani Genovežanin, pomorac, pripovijeda svoje doživljaje jednomu hospitalcu, članu Viteškoga reda sv. Ivana. Riječima svojega pripovjedača Campanella iznosi novoplatonistički pogled na svijet, obračunavajući se pritom s Aristotelovim (protu)argumentima Platonu koje mjestimice iznosi sugovornik. Motiv sunčeva grada u blizini ekvatora nije izvorno Campanellin. Grčki književnik Jambul u 3. je stoljeću prije Krista i sam napisao fiktivni putopis »Otoci sunca« u kojem pripovijeda kako je u moru južno od Arabije nabasao na otok – po svemu sudeći Šri Lanku – čiji lijepi stanovnici žive 150 godine, ne osnivaju obitelji, nego su im djeca zajednička, a najstariji je muškarac kralj. Jambulova i Campanellina utopija ide u red otoka sreće – udaljenih mjesta kamo (tek) treba doći.
Arhitektura sedam krugova
Grad Sunca izgrađen je na brdu i dobro je utvrđen pa ga je vrlo teško osvojiti. Njegovih sedam krugova odražava sedam planeta koji prema Ptolomejevu sustavu krase nebo: Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn. U središtu je posljednjega kruga kružni hram koji uprizoruje zemlju i svemir; na oltaru je veliki globus na kojem je naslikano nebo i drugi globus na kojem je zemlja.
Slijedom mistične pitagorejske numerologije, štošta je u gradu u znaku broja sedam, četiri i šest; u hramu visi sedam kandila s imenima sedam planeta, a vjetrokaz pokazuje 36 vjetrova. Političko uređenje zrcali neoplatonistički pogled na svijet: gradom upravlja vrhovni vladar, metafizičar Hoh, koji simbolizira sunce koje označava znanje. Tri su njegova podvladara: Pon (Moć); Sin (Mudrost) i Mor (Ljubav). Vrhovno načelo uređenja grada svakako je um, odnosno filozofsko znanje o prvim uzrocima svih stvari; sve druge spoznaje podređene su njemu. Moć odlučuje o ratu i miru, Mudrost nadgleda obrazovni sustav, a Ljubav nadgleda rađanje i odgoj djece. Pod vlašću Mudrosti djeluje onoliko činovnika koliko je znanosti: Astrolog, Kozmograf, Aritmetičar, Geometar, Povjesničar, Pjesnik, Logičar, Retor, Gramatičar, Liječnik, Fiziolog, Političar i Moralist. Zidovi su grada oslikani i na njima je prikazan sveukupan sustav znanosti; vanjski dio sedmoga zida prikazuje nebeska tijela, a unutrašnji matematičke forme, zatim slijedi slika zemlje i podatci o narodima i kulturama. Stijene, vode, atmosferske pojave, flora i fauna, ljudsko tijelo, pravni i politički velikani i duhovni učitelji, sve je to prikazano na zidovima u čijem je središtu sveto, tj. hram. Kako Solarci posjeduju kataloško znanje o svim kulturama, među duhovnim autoritetima prikazan je Krist s dvanaest apostola, »koje oni smatraju najdostojnijima i veličaju ih kao nadljude«, a tu su se našli Mojsije, Oziris, Cezar, Aleksandar Veliki i Muhamed, kojega ne cijene, iz čega se može iščitati Campanellin odnos prema islamu. Metafizičar ima vrhovnu vlast i njegove se odluke jednoglasno prihvaćaju, a glavno je načelo »voditi filozofski način života u zajednici«.
Eugenika pod paskom astrologije
Kao i kod Platona, temeljna je pretpostavka Solaraca da zajednica treba biti sretna i skladna pa će biti sretni i pojedini građani, suprotno današnjemu liberalizmu. Muškarcima u Gradu sve je zajedničko, pa i žene i djeca, a raspodjelom upravljaju činovnici – svećenici. A budući da se sav život ravna prema umu i spoznaji, rađanje potomstva ne prepušta se iracionalnim izborima pojedinaca. »Ljubav prije svega vodi brigu o rađanju, da se muškarci i žene spajaju tako kako bi se dobivalo što bolje potomstvo. I oni nam se podsmjehuju što se toliko brinemo o popravljanju rase kod pasa i konja, a zapostavljamo ljudski porod«, pripovijeda Genovežanin.
Solarci smatraju da privatno vlasništvo, kao i vlastiti dom, žena i djeca, stvaraju u građana samoljublje, zavist, škrtost i spletkarenje. Ukine li se pojam svojine, ostaje ljubav prema općemu dobru. Na aristotelovsku primjedbu hospitalca kako u tom slučaju nitko ne će htjeti raditi i očekivat će život od tuđega rada, jer čovjek je najodgovorniji za vlastiti dom, Genovežanin zaobilazi raspravu napominjući kako bi klerici bili kudikamo svetiji kada ne bi davali prednost roditeljima i prijateljima, nego sve ljude voljeli jednako. Muškarci i žene borave u zajedničkim kućama, a činovnici ih rotiraju svakih šest mjeseci. U spolne odnose žene stupaju s devetnaest, a muškarci s dvadeset i jednom godinom. Iznimno, na temelju opažanja nečije strastvenije naravi, starije učiteljice i učitelji dopuštaju spolne odnose i mlađim muškarcima, s neplodnim ili trudnim ženama. Solarci općenito cijene spolnu uzdržljivost, a homoseksualizam se strogo kažnjava. Ipak, brinu se da građani zadovolje svoje spolne potrebe. Budući da se i muškarci i žene bave tjelovježbom bez odjeće, činovnici uočavaju koji su muškarci i žene tjelesnom građom i sposobnostima komplementarni te im svaki treći dan dopuštaju spolni odnos, sparujući »stasite i lijepe žene s lijepim i snažnim muškarcima, debele s mršavima i mršave s debelima, kako bi se uravnotežili«. Povoljan trenutak za odnos određuju Astrolog i Liječnik budući da smatraju da raspored planeta utječe na kvalitetu potomstva, a roditelji moraju biti u optimalnom duhovnom i moralnom stanju. Zanimljivo je što Campanella zaključuje da kod partnera treba cijeniti prirodne osobine, a ne miraz i plemenito podrijetlo, jer o tome ovisi kvaliteta potomstva i sreća zajednice. Neplodne žene postaju zajedničke, ali im se ne odaje počast kako same ne bi odabirale takav život. Novorođenčad do druge godine doji majka, a potom se ovisno o spolu predaje učiteljima i učiteljicama. Svi građani mlađi od dvadeset i dvije godine nazivaju se međusobno braćom i sestrama, a stariji očevima i majkama. Budući da se rađaju pod istom konstelacijom, vršnjaci su sličnih sposobnosti. Ipak, Campanella predviđa mogućnost »zaostalosti« djeteta. Za razliku od Platona, čiji eugenički sustav odbacuje one koji nisu sposobni pridonositi zajednici i ne pridaje važnost romantičnim osjećajima, Campanellina država poznaje milosrđe; svatko radi ono što može, a za bolesnike se zajednica brine. Ubijanje osoba s invaliditetom Grad Sunca ne provodi, ali je primjenom eugenike i astrologije njihova pojava svedena na zanemarivu mogućnost.
Romantika i ljepota
Obrazovanje i vrline građana
Solarci polaze od premise da teško siromaštvo čini ljude lopovima, a bogatstvo poročnim neznalicama. Njihova ih zajednica stoga »čini bogatima i siromašnima u isti mah; bogatima jer imaju sve, a siromašnima jer nemaju ništa; oni ne služe stvarima, već stvari njima služe, i zbog toga veoma hvale pobožne kršćane, a naročito život apostola«. Kao kršćanski humanist Campanella osim od Platona polazi od prve, apostolske Crkve kojoj je bilo sve zajedničko. Svim se znanostima i poslovima bave i muškarci i žene, s time da muškarci obavljaju teže fizičke poslove. I muškarci i žene nose podjednaku, praktičnu odjeću. Glazbom se bave isključivo žene. Kao i Toma More, Campanella smatra besposličarenje jednom od rak-rana svojega vremena. U Gradu Sunca svi rade – i zato si mogu priuštiti radno vrijeme od četiri sata, a ostalo vrijeme posvećuju učenju, igri i zabavi. Pridaju veliku pozornost ratničkoj vještini, kojom moraju ovladati i muškarci i žene, no ratuju samo ako su napadnuti, a prema pobijeđenim neprijateljima nisu okrutni. Iako su svi građani slobodni, ratni zarobljenici postaju robovima. Svađaju se jedino zbog časti. Tada presuđuju činovnici, a dvoboji nisu dopušteni. Mlađi iskazuju poštovanje starijima, a svatko se specijalizira za posao za koji pokaže najviše sposobnosti. Ratno dezerterstvo strogo se kažnjava. Njeguju neku vrstu prirodne religije; bog kojemu se mole prvi je uzrok svega i utjelovljuje ga vrhovni svećenik, Sunce, kojemu ispovijedaju grijehe. Bog je neoplatonistički shvaćeno trojstvo – ljubav, moć i mudrost, duša svijeta. Zlo je nebitak i neznanje. Ne prinose bogu ljudske i životinjske, nego simboličke žrtve. Campanellinu su državu neki nazivali protosocijalističkom, no ona je zapravo autoritarna hijeratska komuna temeljena na umu, znanju i spoznaji, koja nastoji ukloniti razloge bilo kakva nezadovoljstva, pobune ili sukoba svojih građana, poštujući prirodne zakone.
